Princeza i ratnik

Der Kriger und die Kaiserin, red. Tom Tykwer

Tom Tykwer postao je europska i svjetska redateljska zvijezda gotovo preko noći. Naime, iako je još 1993. debitirao filmom Smrtonosna Marija koji je u Njemačkoj postao hit i donio mu nekoliko nagrada, a četiri godine poslije snimio i drugi film — Zimski spavači, tek je svojim trećim filmom, Trči Lola trči, zablistao i na međunarodnoj filmskoj pozornici. Ta je genijalna rašomonska urbana triler-drama o djevojci (Franka Potente) koja u dvadeset minuta mora pronaći sto tisuća njemačkih maraka kako bi spasila svoga dečka od smrti — ispričana u tri različite verzije — inventivno režirana i uobličena pa je na filmskom festivalu u Veneciji 1998. izazvala pravu senzaciju, a novinari su se odmah raspisali o budućoj redateljskoj zvijezdi. Njegova je obožavana glumica i partnerica u privatnom životu Franka Potente već postala svjetska zvijezda — nedavno je završila snimanje trilera s Mattom Damonom te odigrala epizodnu ulogu u novom filmu Todda Solondza Storytelling — a nakon Princeze i ratnika i Tykweru su vrata širom otvorena.

Za razliku od furioznoga ritma i montažne razigranosti Lole, Princeza i ratnik staloženiji je, sporiji i meditativniji film, ali dva filma imaju i mnoge sličnosti. U središtu su priče medicinska sestra — tumači je darovita Franka Potente — i otpušteni vojnik koji se okreće kriminalu. Njihovi se životi isprepleću kada je on nakon prometne nesreće spasi od davljenja umetnuvši joj slamčicu u grlo, dok ona njega spašava nakon neuspjele pljačke banke. Osnovni motivi i semantički elementi u oba su filma gotovo isti: kozmička igra sudbine i slučajnosti, nekonvencionalna ljubavna priča, kriminalistički začin, tragikomični elementi, dojmljivi likovi — posebno to vrijedi za glavni ženski lik koji je vrlo snažan, što nije čest slučaj ni u europskoj kinematografiji — sjajna i funkcionalna glazbena podloga itd. Ono što ponajviše oduševljava u ovom sjajnom filmu jest to što Tykwer pokazuje da europska artistička (melo)drama može — suprotno općem mišljenju o dosadnim europskim filmskim autorima i njihovim umjetničkim papazjanijama — biti itekako atraktivna, zanimljiva i uzbudljiva i za širi krug gledatelja. Istini za volju stoje prigovori o povremenom pretjerivanju u autorskoj poetizaciji, što rezultira predugom minutažom (film traje dulje od dva sata), no čak je i to suvišno neobarokno filmsko tkivo probavljivo i ne izaziva dosadu jer Tykwer — inače samouki znalac koji se nije uspio upisati na filmsku akademiju i očigledni filmofil — do srži poznaje film kao medij i sve njegove mogućnosti. Tykwer je izvanserijski talentiran filmaš koji od najjednostavnijih premisa može napraviti čudesno lijepe filmove i nema dvojbe da je nova zvijezda rođena.

Stjepan Hundić