Plakat kao likovni fenomen

Plakat kao likovni fenomen

Razgovor s autoricom izložbe Ladom Kavurić

Iznimno zahtjevna zadaća izložbe Stoljeće hrvatskog plakata dovela je autoricu izložbe, Ladu Kavurić, u nezavidnu poziciju da za osnovu izbora djela ima i likovne pojave koje nisu povijesno verificirane. To se osobito odnosi na mlađa razdoblja, drugu polovicu stoljeća, što je bio povod našem razgovoru.

Budući da nam se ovom izložbom pokazuje kako je u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća postojao prvorazredni plakat s jakim osobnostima, od secesije nadalje, da smo već 1924. imali plakat poput onog Seisselova, zasnovana na geometrijskoj apstrakciji (a on je pak to učinio pod utjecajem već postojećih takvih pojava u Europi), ne znam kako se odrediti prema vašoj tvrdnji iz kataloga da je uloga Exata od pedesetih godina bila ključna za hrvatski plakat druge polovice 20. stoljeća.

— Ovdje je riječ o plakatu kao vizualnoj komunikaciji koja ima specifičan jezik i specifično oblikovanje, svoju estetiku i svoja načela. Meni je estetika bliža konstruktivizmu, odnosno egzatovska estetika, bila primjerenija plakatu kao mediju od ostalih estetika. I zbog toga mi se činilo — jer sam težište stavila na taj prijelomni trenutak — da je uloga Exata za plakat od pedesetih godina nadalje bila dosta velika.

Jer plakat su radili, manje-više, svi slikari. Plakat je nešto što izaziva, što intrigira. I svi mogu raditi plakat i svi su ga radili. No, plakat ima neke svoje zakonitosti, neka načela oblikovanja, poruke, sažetosti, sumarnosti, brže percepcije, učinkovitosti, pamtivosti itd. Secesija je plakat svela na plohu da bi mogao lakše komunicirati i da bi postao uočljiva poruka, a egzatovska apstraktna podloga dala mu je velik utjecaj. Možemo se vratiti čak i na Seisselov plakat iz 1924, koji tada nije imao posebni utjecaj, ali je ipak nagovijestio ono što se dogodilo nakon pedesetih godina. Seissel je plakat sveo na znakove, što su poslije činili i egzatovci. I upravo to sam htjela izložbom naglasiti.

Željela bih također da pojasnite i svoju ocjenu o presudnoj ulozi Piceljeva plakata nad cijelom drugom plovicom 20. stoljeća. Naime, ta je ocjena teško održiva, jer ju ponajprije ruši Boris Bućan, a i neki drugi autori, što uostalom pokazuje i izložba.

— Naime, vidljivo je da u plakatu postoje dvije struje, dva pristupa. Jedan je više slikarski i izražava se ilustracijom, crtežom, slikom, dok drugi poruku svodi na znak — na slovni ili geometrijski znak, koristi se strukturom površine, a korijene vuče još od Seissela i dalje preko Exata ostaje u tradiciji tog pristupa. Potka mu je geometrijska apstrakcija i vokabular koji je ona donijela. Tu su plakati Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog, Mladena Galića i ostalih. Onaj prvi, slikarski — neću reći ni stil ni trend, nego pristup i afinitet — iznimno je maštovit, nepredvidiv i uvijek nov. Tu pripada Boris Bućan s kojim mi je na izložbi bilo najteže, jer ima golem broj prvorazrednih plakata i pitanje je bilo što odabrati, a da se izložba ne pretvori u njegovu monografsku izložbu. Jer, Bućan je, baveći se plakatom, prolazio kroz različite faze (najprije je bio vrlo reduciran, pa je prešao u bujnu slikarsku fazu, potom u crtačku — ne manje ekspresivnu, da bi nas ponovno iznenadio povratkom počecima, reduciranoj slici i prepoznatljivoj figuraciji). Osim toga, Bućan je radio plakat velikih dimenzija (mnogo prije jumbo — plakata) i s njim je izišao na ulicu. Bilo mi je teško smjestiti Bućana u zatvoreni prostor, pod krov, jer njegovi plakati zahtijevaju otvoreno nebo i urbani prostor.

Netko je od autora radio vrstan plakat i najviše ili samo to, a netko je bio slikar i napravio je poneki dobar plakat. Zašto su takvi autori na ovakvoj sintetičkoj izložbi brojčano zastupljeni kao i prvi?

— Znam točno na što i na koga mislite i meni su osobno to bile velike dileme. No, nema smisla na tome previše ustrajavati, jer rješenje tog pitanja nije bilo u mojoj moći.

Odabrana koncepcija izložbe — da se plakat usporedi s likovnim kretanjima u razdoblju od sto godina — očigledno vas je dovela u složenu poziciju da u drugoj polovici izložbe imate za osnovu i pojave koje nisu dovoljno istražene i povijesno verificirane.

— Točno. Ja sam radeći na izložbi rabila izraz »prvi dio izložbe« i »drugi dio izložbe«. Prvi dio temeljito sam obradila, ne samo zato što je on bio na neki način već valoriziran i što postoji vremenska distanca koja je, manje-više, sve smjestila na svoje mjesto, nego i stoga što sam sve to temeljito prošla pišući svoju knjigu Hrvatski plakat do 1940. Dakako da se preda mnom ispriječio problem drugog dijela izložbe, koji je složen iz više razloga. Ponajprije stoga što ne postoji dovoljna vremenska distanca, što još ima dilema glede stilova i tendencija, što su se neke agresivnije pojave nametnule, a da nisu imale pravu argumentaciju, i zato što su ponekad ulogu imale i političke implikacije. Tom razdoblju doista predstoji revalorizacija, ali čini se da još neko vrijeme treba proći kako bi stvari došle na svoje mjesto. No, ja nisam imala vremena, izložbu je trebalo napraviti, moralo se obuhvatiti i novije razdoblje. Doista, mnogo je teže raditi s građom od koje nemate dovoljno velikog vremenskog odmaka, kako biste mogli objektivno suditit.

S druge strane, tu su i autori koji još rade, neki vrlo aktivno, neki manje. Prisutne su različite generacije, različitih opredjeljenja — od klasika do najmlađih stvaratelja, i sve je njih trebalo nekako smjestiti u tih pedeset godina. Rad na izložbi otežala je i velika količina građe koju je trebalo obraditi.

Pošli ste od likovnih i estetskih osobina plakata, a to nije jedini pristup. U knjizi ukazujete na mnogobrojne druge čimbenike koji određuju plakat, a izložba ih ne obuhvaća. Možemo li očekivati drukčiji prikaz plakata od ovoga?

— Knjiga je jedno, a izložba drugo. Prva moja ideja o izložbi bila je da ona ima dva aspekta: da s jedne strane rekonstruira vrijeme (plakat to može savršeno napraviti), a s druge strane da rekonstruira stilske opcije kroz koje je prošao. No, to je bilo nemoguće učiniti. U prvom bi slučaju to bila kulturološka izložba, koja bi zahtijevala velesajamski prostor i najmanje dvije godine rada i možda ekipu suradnika. Tijekom pripreme postalo je jasno da je to nemoguće. I onda se jednostavno trebalo odlučiti, a odlučila sam se za drugu opciju — da se plakat pokaže u prvom redu kao likovni fenomen.

S obzirom na to da ste izbor plakata zasnivali na likovnoj i estetskoj fenomelogiji, smatrate li da je vaša izložba prilog raščišćavanju sudova, prevrednovanju umjetničkih pojava druge polovice 20. stoljeća, koja nam očigledno predstoji.

— Vjerujem da jest. Naime, svako javno pojavljivanje, pisanje, izlaganje, nije završen proces. Tvrdim da treba objavljivati, izlagati, istupati, jer ako to ne činimo, stojimo na istome mjestu. A svako je javno iznošenje stajališta, koncepcije programa — izlaganje kritici. Razna mišljenja samo mogu dobro doći. Ako ne dajemo javnosti na uvid ono što mislimo i radimo, onda ne dajemo ni prigode da se o tome nešto drukčije kaže. Svaka je kritika dobrodošla, pogotovo ako je stručna, jer se samo tako mičemo s mjesta. I zapravo tako nastaje stručna obrada baštine.

Autori plakata o dometima europskog i svjetskog plakata bili su informirani i prije, pogotovo posredovanjem nekih časopisa, kao što je primjerice švicarski »Graphis«. Sada im je s Internetom zaista sve dostupno. Koliko su vrhunska svjetska dostignuća u plakatu utjecala na naše autore?

— »Graphis« je svakako bio jedan od izvora informacija. No, pojedinci su uvijek nekako dolazili do informacija i uvijek su imali svoje putove i svoja poznanstva, tako da su od 1948. godine, kad smo se otvorili prema svijetu, informacije dolazile, iako nisu bile dostupne širem krugu ljudi i mlađim grafičarima i dizajnerima. No veliki korak koji se napravio u tom smislu je utemeljenje ZGRAF-a (Zagrebačke izložbe grafičkog dizajna) 1975. godine, upravo s namjerom da se u tadašnjem jugoslavenskom prostoru vidi gdje smo i što smo u grafičkoj industriji, u grafičkom dizajnu, da vidimo potencijale naših autora. Vrlo je brzo ZGRAF postao međunarodna priredba, što je bila prigoda za usporedbu s dostignućima drugih u svijetu. Međunarodna pozicija ZGRAF-a brzo je izbacila i pitanje edukacije dizajnera kao profesije, jer je postalo jasno da se s takvim poslom ne može nositi netko tko je obrazovan samo na Akademiji likovnih umjetnosti. Tako je, napokon, u Zagrebu 1989. osnovan studij dizajna, kao interdisciplinarni, interfakultetski studij, što je nova stranica u hrvatskom dizajnu uopće, pa i u dizajnu plakata.

Mladi dizajneri posljednjih deset godina unijeli su velike promjene. To razdoblje na ovoj izložbi nisam posebno elaborirala, jer moja je primarna zadaća bila sto godina plakata, a najnovije pojave s plejadom mladih dizajnera koji upravo nastupaju — nesagledive su. Odabrala sam tek pojedine, ali ima ih još čije vrijeme tek dolazi, i svi će oni u nekoj budućoj prezentaciji imati prigode biti obrađeni i kao ličnosti i kao autori.

Izložbom je dotaknut niz činitelja koje plakat na svoj način odražava i izražava, a koji ga određuju. Toga postajemo svjesni tek kad se plakatom počnemo detaljnije baviti.

— Obrađujući ovih sto godina plakata, pokušavajući uhvatiti cjelinu, došla sam do zaključka da za plakat tradicija čini svoje. Naime, zagrebačka tradicija plakata koja je počela još u Obrtnoj školi, zagrebačka škola plakata i sve sjajno što smo u plakatu imali — nastavljalo se! Nije bilo lomova ni praznina. U prvom razdoblju imali smo jake vodeće ličnosti, da bi se ponovno nakon Drugoga svjetskog rata pojavili ljudi — Vulpe, Picelj, Arsovski, Bućan, Martinis, Ljubičić, Brčić — da ih sve ne nabrajam — koji nisu iskrsli ni iz čega. Postojala je tradicija, postojao je fundus i prirodno je bilo da se ponovno nađu kreativne ličnosti koje će nastaviti. To vam je isto kao s djetetom u obitelji: nije svejedno u kojoj okolini živi i na čijim se zasadama odgaja. Vjerujem da je na tim zasadama nastala škola zagrebačkoga grafičkog dizajna, koja stvaralačkim potencijalima može parirati, konkurirati i mjeriti se sa svijetom, o čemu svjedoče brojna priznanja koja naši autori dobivaju na svjetskim priredbama.

Elena Cvetkova