Pasje poslijepodne

Predstavljanje knjige Kameni pas Ede Popovića u režiji Borne Armaninija, HNK, 1. srpnja

»Nedjelja popodne, nogometni dan...«, — pjevao je svojedobno Johnny Štulić dok su Savskim nasipom, vozeći se na biciklima, prolazile kolone starčića s tranzistorom na uhu slušajući prijenose utakmica. No, da uvijek možete zadržati pravo izmjene programa, pokazalo se i te, prvosrpanjske, nedjelje. Osim nogometa, promatranja očnih kapaka iznutra i koncentriranja na ravnomjerno disanje poremećeno punim želucem, mogli ste otići u HNK. A tamo bi vam za desert poslužili Kamenog psa Ede Popovića. Taj događaj treći je u nizu nedjeljopopodnevnih događanja u HNK, nakon predstavljanja knjiga Tomislava Zajeca i Jagne Pogačnik. U sva tri slučaja mladi režiseri potrudili su se da promocija knjige ne bude sastavljena od uvodne besjede, čitanja ulomaka, završne riječi i zakuske. Ovaj put za to se pobrinuo Borna Armanini, koji je režirao i dramatizirao ulomke iz Popovićeve knjige, dodijelivši mu i glumačku ulogu, u kojoj se istrenirani i dobro istrenirani autor lijepo snašao. Eto kako ljudi uvijek mogu iznenaditi. Tako je u mom dućanu na suhomesnatim proizvodima radio jedan Mićo koji je uvijek pjevao uz radio. A poslije smo ga vidjeli na televiziji, umjesto bijele trgovačke kute na njemu kožna jakna, iza njega bend, a ispred svih mikrofoni. I nije prošlo dugo, otišao Mićo iz dućana... Ali to je druga priča. U ostalim ulogama pojavili su se profesionalni glumci Dora Lipovčan, Ivica Pucar i Mladen Vulić. Dakle, HNK, sjedala su mekana, tapecirana, lusteri kristalni, pušenje zabranjeno, publika u iščekivanju, glavna glumica u krinolini otpuhuje posljednji dim cigarete što zbunjuje djevojčicu koja sjedi u blizini, jer gdje to ima da netko tko izgleda kao princeza puši... A onda izlazi Edo Popović i uvodi nas u Kamenog psa. U Kamenom psu ima murije (Ivica Pucar) koja ga je uvijek spremna legitimirati, tu je i atmosfera jazz-kluba u Grazu, telefonskih razgovora sa sinom (Mladen Vulić) i suprugom (Dora Lipovčan) i problematike rastanka. Kako kaže autor, uvijek mu se teže bilo rastajati s psima nego s ljudima.

Uz glumce, nastupili su i Skaramuži, bend koji je u duhovitoj, kabaretovskoj maniri komentirao scenu telefonskog razgovora autora i njegove žene, koja s jedne i s druge strane žice završava bijesnim — »Jebem ti lovu«, otpjevavši — »Nemoj da brigaš, život se stara, dok bude ljudi, bit će i para«. Tako se HNK odlučio osuvremeniti, ponudivši spoj krinolina, Popovićeve urbane pseudodnevničke proze i žive glazbe. Da se sve to dogodilo na nekakvom humanijem mjestu, gdje ne strepite od teških lustera i pozlata, događaj bi bio manje kentaurski, ali i ova inicijativa poluotvaranja kazališta i dovođenja novih snaga valjda je nešto više od alibija za osuvremenjivanje.

Irena Bosnić