Ognjem i mačem

Ogniem i mieczem, red. Jerzy Hoffman

Romantična ratna drama i kompleksna priča o ljubavi ali i borbi između Poljaka, Kozaka i Azijskih hordi, treći je dio slavne trilogije nobelovskog laureata Henryja Sienkiewitca prvi put objavljena 1884, a koja pokriva dvije godine (1647-49) turbulentne poljske povijesti. Ostala dva dijela — Pan Wolodyowski i Potop (svojedobni nominant za Oscara, potučen od Fellinijevog Amarcorda), također je režirao Jerzy Hoffman — 1968. i 1974. godine. Prepun mnogih uprizorenih bitki i raskošnih kostima (samo Helenina garderoba vrijedna je bogatstvo), no upitne vjerodostojnosti ali zato nastojanja na vizualnoj impresivnosti, redateljeva namjera niti nije bila dokumentaristička historijska uvjerljivost, već oživotvorenje spektakla, blockbustera epskih proporcija, bez ikakvih art-pretenzija. Iako u direktnoj opoziciji s američkom kinematografijom (mada bi se pojedine scene očigledno mogle komparirati s tako često spominjanim Gladijatorom ili Hrabrim srcem), Ognjem i mačem požnjeo je širok međunarodni uspjeh i poprilično visoke ocjene kritike. Nostalgično evocirajući druga, prohujala vremena građanskog rata (zbog toga često nazivan poljskim Ratom i mirom ili Prohujalo s vihorom), kad su pojedine nacionalne vrijednosti bile snažnije no sada, film je sklon podržavati konsenzus nacionalne memorije, te pati od stalne opasnosti da bude shvaćen kao direktan zagovornik i promotor konzervativne nacionalističke ideologije i vizije kulturnoga nasljeđa.

Ovu dojmljivu kostimiranu dramu kompletira ljubavna priča između mladog poljskog poručnika Jana (u odnosu na Domogarova posve bljedunjav i slabašan Michal Zebrowski) i lijepe plemkinje Helene (Bondova djevojka Izabella Scorupco), kao i privatna zavada Jana i Ukrajinca Bohuna (višestruko nagrađivan i trenutno najpopularniji ruski glumac mlađe generacije Aleksandr Domogarov) zbog njene naklonosti (Domogarovljev je Bohun opsesivan, neustrašiv ratnik gonjen strašću), s pojedinim uistinu prekrasno riješenim scenama (dojmljiva scena plesa između Helene i Jana). Dijalozi i izvedbe glavninom su ekspresionistički prenaglašeni, a sveopćem grandioznom dojmu svakako pridonosi i zborsko-simfonijska glazba Krzesimira Debskog, neminovno pompozna, ali i efektna u trenucima dramatične uporabe masivnih kozačkih bubnjeva.

Sve u svemu, ova priča o ljudskim strastima i sudbinama individua s pozadinom građanskog rata, kao najekstravagantnija produkcija poljske kinematografije ikad, postigla je svoj cilj i gledateljima pružila tri nimalo zamorna sata užitka gledanja pred velikim ekranom.

Katarina Marić