Odličja

Pišem ovo da bude prilog poznavanju pozicije hrvatskog intelektualca u velikim i malim tranzicijama

Praveći od autobiografije gotovo profesiju, nastojala sam se iskupiti stajanjem na općem mjestu. Ni ovaj tekst nema druge namjere nego poigrati se lakmusa u procesu pretvaranja prošlosti u povijest.

U već udaljeno vrijeme moga rada na Pantovčaku bila sam jednom pozvana na sjednicu nekoga tijela kojemu je predsjedao dr. Franjo Tuđman, a bavilo se nastankom hrvatskog ordenja. Bila je riječ koliko o oblikovanju i razvrstavanju odličja, toliko i o njihovoj nadolazećoj prvoj raspodjeli. Kao povjesničar umjetnosti, profesionalni likovni stručnjak, začudila sam se veoma što me nitko od samoga početka nije uključio u rad. Karakter sastanka naveo me da upozorim kako posao oko stvaranja ordenja mora poštovati stanovite povijesne pretpostavke i kodificirana znanja, da nas u svijetu ozbiljno shvate. Iritiran kao malo kada, predsjednik Tuđman odgovorio mi je da se brigadir Adanić tom problematikom bavi već tri mjeseca. Onda sam predložila da se za nadolazeću zgodu postave neki kriteriji i proporcija između pojedinih područja (vojske, politike, kulture itd.). Kulturi je namijenjeno osam pozicija, i od mene je zatraženo da predložim osam osoba važnih za prinos ugledu Hrvatske u svijetu. Uz maksimalne muke i beskrajne skrupule izdvojila sam osam imena: sedam ih je živjelo u inozemstvu, jedan u Hrvatskoj. Da ih sada ne nabrajam sve, a možda se svih više i ne sjećam, spominjem samo Mirka Dražena Grmeka i Ivu Maleca. To je bila moja zamišljena razina.

Za stanovito vrijeme bila sam pozvana na dodjelu odličja. Veselila sam se svom, mislim, vrlo dobrom izboru, i mogućnosti da pridonesen kvaliteti hrvatske samovalorizacije. Bez ikakve primisli, kao publika, došla sam pribivati svečanosti za, kako sam vjerovala, malobrojne, jer drukčije ne bi imalo smisla.

Obilje autobusa koje je pristizalo na Pantovčak izazvalo je u meni laganu sumnju. Previše publike, mislila sam. No, po dolasku, ta je publika, nekoliko stotina ljudi, razvrstana u skupine, prozivanjem, a u tom prozivanju čula sam i svoje ime. Premda me nitko nije obavijestio ni pitao, niti toliko da se opremim za na kipec, zapala me, nenajavljeno, jedna od bezbrojnih Danica. Nitko od mojih predloženih osam nije bio apostrofiran, prisutan ni odlikovan.

Drugi dan dijeljena su odličja konobarima Predsjedničkih dvora. Kako je jedan od Predsjednikovih savjetnika dan prije bio na putu, bio je uključen u tu drugu ceremoniju.

Prošlo je šest-sedam godina. Novo vrijeme najprije je uvelo svoj novi bonton, prijateljsko dijeljenje diploma prvoj stotini najzaslužnijih za demokraciju. Onda su se nastavile Danice i konobari kao i prije. Jednoga dana, prije nekoliko mjeseci, nazvala me značajna gospođa iz Ministarstva kulture. S mnogo entuzijazma čestitala mi je na odličju kojim me kani uresiti predsjednik države na prijedlog Ministarstva kulture i zamolila me da potvrdim da li odličje prihvaćam. Bila sam zaista zapanjena, jer ništa u mom životu nije davalo naslutiti da bi država vodila o meni ma kakva računa. Osjećajući nelagodu još od prethodnog doživljaja, ne baš uljudno zamolila sam gospođu da mi dade nekoliko sati vremena za razmišljanje (premda mi je ona naglasila da je stvar vrlo hitna). Objasnila sam da vrlo cijenim taj znak uvažavanja, ali da mi je prethodna slična zgoda bila traumatična pa se moram malo sabrati. Imala sam odluku priopćiti do dva sata. Na brzinu sam se posavjetovala sa svojim pametnim prijateljima i oni su došli na misao sličnu mojoj. Ako odbijem, ispast će da se identificiram s prethodnim režimom, a da ovaj demonstrativno odbacujem, što zaista nije bila moja pozicija. No nisam još imala zgode niti to priopćiti, kad me za malo vremena nazvala i druga gospođa iz istog ministarstva i čestitala mi s istim pitanjem (ne znajući da mi je već upućeno): prihvaćam li Danicu kojom me je na prijedlog Ministarstva odlikovao predsjednik države. Rekla sam da Danicu već imam, na što je nastala neugodna pauza. Gospođa je upitala, a što onda mogu dobiti. Rekla sam da ne znam, na primjer pleter, nešto manje. Tu je bila zgoda da se stvar, bez obzira na prave uzroke i povode, skine s dnevnog reda s konstatacijom kako sam već dobila sve što sam trebala. I to bi bilo istina. Jer dobila sam i što nisam trebala. Ali stvar nije skinuta s dnevnog reda. Dapače. Od jedne ozbiljne osobe na stručnoj funkciji zatraženo je da najhitnije formulira obrazloženje, što je ona i učinila. I tu bi priči, što se traga i glasa države tiče, bio zaokružen kraj.

Jer prvi put nije pitalo, nego je dalo. Drugi put pitalo je u izobilju, ali nije dalo. A osoba, to jest ja, postala je u međuvremenu samo ljepša i starija i minuli rad joj se nešto uvećao, pa i javnom iskrenošću (vidi po Spomenik Domovini).

Pišem ovo da bude prilog poznavanju pozicije hrvatskog intelektualca u velikim i malim tranzicijama. Kada je bio malen, sin moga prijatelja govorio je tetama »budi bolja s drugim«. Ministarstvo, hoću reći, neka uspostavi logičan redoslijed čestitki i kandidatura (možda zaista ima onih koji bi pri kraju života pristali biti i kandidati), a također i navike diskrecije i protokole isprika.

Što se mene tiče, jednadžba mi ide u prilog, jer su se crvene i crne jagode konačno potrle, kao Jaglencu na Kitež-planini, i ostala sam, nikad prekasno, slobodna za onaj davni recept moga omiljenog Vladana Desnice koji kaže kako pristojan čovjek nikada nema suviše posla s državom.