Obilje songova

Obilje songova

U antibajci u kojoj odrasli uživaju više nego djeca glazba ipak nije antiglazba (kako bi se očekivalo). Jer, premda su u Shreku svi elementi bajke postavljeni na glavu, jedan od važnih elemenata koji Shreka usprkos svemu čini pravom bajkom o zelenom čudovištu (borba dobra i zla, pravda pobjeđuje nepravdu, ljubavna priča, smiješni pomagač u životinjskom liku) upravo je glazba. Osim toga, glazba ne samo da naglašava bajkovitost priče, nego naglašava i povezanost starog i novog pristupa filmskoj glazbi. Naime, obilje songova (koji su većinom preradbe poznatih pop pjesama iz osamdesetih i devedesetih) gusto prekriva film, ali spotovski pristup pjesmama, kakav nalazimo u suvremenim crtićima (i studija Walt Disney i studija DreamWorks, kojemu pripada Shrek) nije toliko naglašen. Pjesme su stopljene s pričom, a i princip montaže slike i zvuka podupire taj dojam. Dakako da je konačna svrha producentske ekipe bila stvoriti glazbu koja će se poslije moći prodavati i odvojeno od filma na soundtracku. Pa je stoga izbor pjesama išao u tom smislu, a u tom je smislu snimljena i završna scena, gdje magarac koji govori (Eddie Murphy) zajedno s ostalim likovima iz raznih bajki izvodi pjesmu I'm a Believer (preuzete od »The Monkees'« i prerađene za potrebe filma). Ali taj spot zapravo nije pravi spot nego nastavak priče koji publiku (većina od njih tu se već počinje dizati s kinosjedalica) vraća natrag u dvoranu i navodi na smijeh izazvan originalnim filmskim idejama. Inventivan pristup filmskom songu daje pop-pjesmi u crtanom filmu novi smisao, a zbog toga su skladatelji ostale, popratne glazbe gurnuti na marginu zbivanja.

Jedino poznato ime vezano uz stvaranje originalne filmske partiture je Harry Gregson-Williams, a to je ime vjerojatno uporabljeno samo zato što film Shrekovih ambicija mora na špici imati prepoznatljiv skladateljski potpis. No, uz ime navedenoga skladatelja, pojavljuju se još i imena dvojice gotovo nepoznatih skladatelja (skladatelja koji se, dakle, tek probijaju u filmskom svijetu, pa je i njima Shrek svojevrsna šansa za ostvarenje vlastitih ambicija): to su John Powell (I) i James McKee Smith, koji je sasvim bačen u zapećak kao autor dodatne glazbe. No, upravo autori koji pišu dodatnu glazbu najčešće nose najveći teret skladanja — vjerujem da je i s McKee Smithom takav slučaj. Bez obzira koji je od trojice skladatelja najviše pridonio stvaranju popratne glazbe (a i dražesno-nezaboravno-okrutne scene, gdje Fiona, prema sličnoj sceni iz Snjeguljice, pjeva s ptičicom, ali se ptičica rasprsne zbog njezina lošeg glasa, a jaja završavaju pripremljena na oko), njihov je pristup čvrsto tradicionalan. I upravo zbog takva tradicionalnog pristupa filmskih skladatelja, Shrek ne može izgubiti na bajkovitom ugođaju (koliko god se protiv njega borio). Na kraju je možda dovoljno ponoviti zaključak nepotpisanog recenzenta s Interneta: »Shrek dokazuje da su crtići i glazba dva užitka za čije uživanje čovjek nikada nije prestar.«

Irena Paulus