O nagradama iz prve ruke

O nagradama iz prve ruke

Prije sudjelovanja u žiriju pulskog festivala nisam uopće poznavao ostala dva člana, Jagodu Kaloper i Miroslava Mićanovića, ali tijekom rada iz dana u dan toliko smo se zbližili i upoznali da smo na kraju čuvali jedni druge od ishitrenih odluka. O filmovima smo razgovarali svakodnevno, neke smo gledali ponovno, razmotrili smo odluke sa svih strana i doista odlučili jednodušno. Malo je reći jednoglasno, jer nikakva glasovanja nije ni bilo.

Kad smo se dobro upoznali i kad smo vidjeli da nam se filmski svjetonazori neznatno razlikuju, odlučili smo se pri ocjenjivanju držati dvaju svetih načela.

Prvo, nećemo ocjenjivati neku hipotetičnu kinematografiju, što bi nas podsjećalo na one neke naše srednjoškolske nastavnike koji su znali govoriti: »Peticu može dobiti samo gospodin Bog, četvorku ja, a onda netko eventualno trojku...«

Drugo, nema sindikalnog dijeljenja Arena u smislu, ah... film nije dobio nagradu za režiju, dajmo mu za scenografiju...

Šteta što u samoj Puli nije bilo ni interesa ni mjesta za polemiku, ali s velikim guštom branio bih naše odluke. Naravno, to bi bilo besmisleno činiti pred onim kritičarima koji su zaključili da su svi filmovi drek. Što ćeš onda s takvim hladnim, neemotivnim tipovima?

Evo stoga na ovom mjestu nekoliko zato! kao odgovor na šaputanja zašto? koja sam čuo preko uha, a uši, bogu hvala, imam oko čitave glave.

Najbolji film

Zašto je Polagana predaja najbolji film?

Taj je film u svim svojim elementima optimalan. Rađen je prema pristojnom scenariju, režiran je profesionalno, ima skalu glumaca (i glumica), hrabro (koliko je to senzibilitetu redatelja primjereno) priča suvremenu priču, koja ima i elemente psiholoških nijansi i akcije i populističke podatnosti i artističkog ukusa. Gamulinov film ima zastrašujućih slabosti. Mogao bih »Vijenac« ispuniti nabrajajući ih. Pogrešno su postavljeni muški likovi, Šovagović i Medvešek bore se na istoj glumačkoj razini i istim filmskim sredstvima, pa umjesto da su komplementarni, oni smetaju jedan drugomu, a njihov je odnos općenito postavljen formalno i nije psihološki zasnovan. Radnja je na trenutke nečitka, pojavljuje se prečesto scenaristički deus ex machina, rad s glumcima nije smiren pa drveni dijalozi često naočigled bojkotiraju možebitne improvizacije itd.

Ali, film otvoreno nudi analizu kao pravi, pravcati film. Hrvatska kinematografija trebala bi raditi upravo takve filmove i na takav način, ali — bolje.

Najbolji scenarij

Zašto je Cvenićev scenarij najbolji?

Kraljica noći jedini je film koji bjelodano pokazuje i dokazuje da profesionalci moraju raditi svoj posao. Znam, znam, već vas čujem... Nitko neće u scenariste za te novce... Ali, domaći film djelomice su upropastili i neloši redatelji koji bi pisali i scenarije. Kao, to je nekakva autorska fora. Pa se genetska greška multiplicira. Tamo gdje su tanki u žestini manipuliranja glumačkim i suradničkim erosom, još su tanji u poetici i bistrini ideja. Pa imamo kvaziintelektualne filmove i bez energije i erosa, i bez provokacije. Imamo skupe diplomske radove. Sve najbolje u ovom filmu očigledni je touch pravoga scenarista. Nema toga redatelja koji će smisliti Titovu ruku s bijelom rukavicom koja maše iz vlaka, ni genijalni štos s problemom jednog nespuštenog jaja. Svaka čast.

Ženska uloga

Zašto Luciji Šerbedžiji najbolja ženska uloga?

Pa, recite mi uopće još neku žensku ulogu! Radić je uništio prekrasnu Mirtu Zečević, Žarković svoju glavnu glumicu krije ispod šanka, Nola je svoje glumce stilizirao kao u crtiću, Amerikanke u Posljednjoj volji su odvratne, a Barbara Vicković...? Što je s njom? Njezin je problem u tome što je dobila jednu za film neprimjereno veliku epizodnu ulogu. Vidjeli smo stotine puta uloge prostitutki dobra srca koje su nježne poput majki, posebno prema nezrelim muškarcima. Ali, takve uloge u filmu imaju namjenu katalizatora. One utječu na druge likove, ali o njima se ne zna ništa. Ne dožive nikakvu katarzu. Amerikanci za takve uloge imaju odličan naziv, suporting, to jest one koje pomažu, podupiru. Barbara je napravila sve što je bilo u njezinoj moći, ali nije imala šanse postati nešto drugo od onoga što su joj namijenili. Kad bi češće igrala, možda bi i ona takvu ulogu odbila.

Lucija je u Polaganoj predaji imala malu ulogu, ali uspjela ju je oblikovati i progurati u prvi plan malom broju dana snimanja i fjakastom redatelju usprkos.

Najbolja režija

Zašto Noli nagrada za režiju?

Istina je: ovome filmu nedostaje, kako je to jedna kritičarka izvrsno napisala, »emotivnog posredovanja«. No, film je neobičan, hrabar, estetski provokativan i originalan. Iskreno, pojma nemam što bi trebalo značiti artistički film. Je li to otklon od pravila po kojima nastaje filmsko djelo? Ne, ja ne vjerujem u postojanje takvih filmova!

Ovaj film, odnosno Nolu, nagradili smo zbog njegove plemenite i deficitarne odluke da se filmom igra. Koliko god da je skupa ta igra. Baš zato, i baš stoga što mu je privatnik (skidam mu kapu) za to još dao i pare. Takvi filmovi ne smiju postati koncepcija ni alternativa našoj kinematografiji, ali poneki takav film ipak bjelodano svjedoči da nije sve propalo i da smo, usprkos licemjernoj poruci Ljubiše Samardžića kako se »...nismo promenili«, ipak pripravni na promjene.

Nenagrađeni

Zašto ništa nije dobio Žarković?

O skandalu zbog činjenice što ovaj film »nije ništa dobio« uglavnom šapuću kritičari. Pa, neka mi onda šapnu na uho odgovor na dva mala pitanja. Prvo, kako to da su mu oni dali tako ponižavajuće nisku ocjenu, i drugo, kako to da je do pojave Nole na festivalu taj film bio posljednji po glasovima publike?

Ajmo, žuti! je mali, korektan, zabavan i simpatičan film. Ali baš tome filmu odgovara poruka koju je, ogorčen zbog osujećene privatizacije skromnog trećeligaša, upravo na kraju tog filma uputio upravo sjajni Goran Grgić (citiram proizvoljno): »...Vi niste sposobni za bitne pomake, za velike uspjehe. Ostat ćete mali provincijalci kao što ste i bili...«

Ovaj film imao je šansu sjajno pokazati sudbinu Hrvatske na malom, svakodnevnom uzorku, ali odlučio se tek za status skromne televizijske drame prikazane jedne bezlične nedjelje.

Joško Marušić