Noviteti perolake moderne

Noviteti perolake moderne

Zygmunt Bauman, Liquid modernity, Polity Press, Cambridge, 2000.

U razdoblju koje obilježuje obilje teorijskih postizama (što objedinjuje prefiks post i sufiks izam) sve je teže naći relevantnu literaturu koja se bavi problemom povijesti moderne i njezinih temeljnih odlika. Nova knjiga Zygmunta Baumana prilog je zasnivanju nove, kemijsko-sociološke terminologije: naizgled se ležerno poigravajući s tekućim i krutim agregatnim stanjima, dolazi do vrlo efektne, učinkovite i u svakom smislu operabilne distinkcije između dva oprečna stadija moderniteta. On dakle razlikuje tekuću, protočnu i laku modernu naspram krutoj, tvrdoj i teškoj moderne. Dok u tešku i sistematsku modernu onako od oka iliti u đuture možemo smjestiti kritičku teoriju, konclogore, panoptikum, Orwella i Henryja Forda, današnju protočnu modernu određuju Bill Gates, potrošačko društvo i društvo spektakla, sinoptikum i nomadizam kao način života. Argumentacija je uglavnom ova: analizirajući pet koncepata koji u velikoj mjeri određuju stanje i način današnjega života i čovječanstva u cjelini — a to su emancipacija, individualnost, vrijeme/prostor, rad i zajednica — Bauman pokušava ispitati gdje je i kako došlo do prijelaza iz teške i čvrste hardware-moderne u laku i protočnu software-modernu. Gotovo beskrajna pokretljivost sjedinjuje se s fluidnim načinom života i redefiniranjem osnovnih vrednota ljudske osobe. Takva situacija poziva na ponovno promišljanje koncepata i spoznajnih okvira, unutar kojih razumijevamo ljudsko iskustvo i njegovu povijest. Stoga Bauman sociološkim analizama precizno ukazuje upravo na ona mjesta na kojima se spomenuti jaz/sraz dviju paradigmi najjasnije očituje kao ne samo kulturalni ili ekonomski nego i epistemološki rez. Naposljetku, pomalo konzervativan stil sociološke analize ponegdje prelazi preko granica etičkog i političkog — nažalost ne ostaje dovoljno čvrst u fiksiranju te granice, nego se poput moderne iz naslova knjige lako prelijeva u sociološku posudu iz koje je izašao.

Problem konstrukcije zajednice

Poglavlja o emancipaciji i radu markiraju već poznate i dobro obrađene teme — propitivanje pojma i smisla napretka, odnos pojedinca unutar društva, kao i konceptualna pravila javne i privatne sfere — sve to već možemo naći u različitih autora, počevši od Foucaulta, preko Becka pa do Deborda ili staroga Marxa. Poglavlje o vremenu i prostoru u doba interneta i mobilnosti, fizičke teritorijalizacije te iskorjenjivanja identiteta, iako zanimljivo, također dobrim dijelom ostaje u sjeni ontoloških promišljanja iste problematike u primjerice, Deleuza ili recentno u Jamesona u Seeds of Time. No ulomci, u kojima se Bauman detaljno bavi komunikacijom i problemima zajednice u cjelini, čine najzanimljiviji dio knjige. Ondje on razlaže koncepciju nomadizma i nomadskih subjekata kao specifična noviteta (pero)lake moderne. Ni to dakako nije nepoznata tema u suvremenoj raspravi (Rosi Braidotti, notorni Žižek), ali se smisleno uklapa u intencionalni okvir knjige. Ukratko, konačni je domet te analize problem komunikativnosti i konstrukcije zajednice. U tom je smislu Bauman vrlo blizak trendovskoj francuskoj političkoj misli, koja preferira sukob i konflikt umjesto nivelacije, te se zalaže za zajednicu koja nije jednom zauvijek fiksirana, nego u neprekidnu traženju stalno samu sebe dovodi u pitanje. Takva je koncepcija bliska radovima Mouffe/Laclaua ili Nancyja, pa se stoga i Bauman (za razliku od Andersonovih imaginarnih) na stanovit način zalaže za eksplozivne zajednice. U krajnjoj liniji, čini se da problemsko polje koje Bauman otvara presijecanjem pet tema/poglavlja u velikoj mjeri opravdava njihov izbor. Jer, kako se može govoriti o nomadskim subjektima ako istodobno ne uzmemo u obzir (prividnu) emancipaciju koja nije ništa drugo doli redistribucija slobode, ako ne uzmemo u obzir da bipolarnost javnog prostora nasilja i zatvorene enklave sigurnosti korespondira s rađanjem nove kognitivne kartografije. Baš kao što je shopping centar kao hram konzumacije primjer izostanka socijalne interakcije, tako i kupovanje identiteta u sebi sadrži emancipatorski potencijal oslobođenja od društva, no u najlošijoj mogućoj varijanti, u kojoj je privatnost kolonizirala javni prostor. Bauman je svjestan svih tih problema i koncizno ih izvodi iz jednog poglavlja u drugo.

Angažirana studija

No nije li konačni domet Baumanove knjige trebao biti, kako bi neki sigurno prigovorili, etičko-političkog karaktera? Odnosno, nije li glavni problem zajednice — treba li Druge asimilirati ili ih izolirati? treba li zajedništvo utemeljiti na sličnosti ili različitosti (via Nancy) — ujedno ključno pitanje današnjeg društva u cjelini? Preciznije rečeno — ako laka moderna počiva na profanaciji/zanemarivanju obveza prema Drugome (pobjedom ekonomije nad politikom, kupnjom identiteta umjesto jačanjem socijalne interakcije, itd.), onda se rađanje modernog subjekta iskorjenjivanjem iz društvenog poretka i nastankom mobilnog identiteta očitava kao novi model zajedništva koji s etikom nema nikakve veze. Baumanova knjiga postaje aktualnom upravo onda kada u njoj prepoznamo, unatoč prilično tvrdu stilu, angažiranu sociološku studiju. No, knjiga bi se umjesto Protočne moderne mogla zvati i — Sve što ste htjeli znati o toj temi, ali vam se nije dalo čitati desetak gore navedenih autora.

Tonči Valentić