Non vitae, sed disciplinae imaginationis

Non vitae, sed disciplinae imaginationis

Kad umre pjesnik, obično se potraži neka pjesma u kojoj on govori o smrti, parafrazira se ili invertira te zaključi kako je sam već najbolje odredio novonastalu situaciju. U slučaju Ivana Slamniga, čiji nam odlazak teško pada iako se već dugo mučio i kraj se mogao vrlo dogledno iščekivati, odmah smo se, gotovo Pavlovskim refleksom, sjetili pjesme u kojoj se on ironično odnosi prema vlastitom svršetku. Nećemo kazati da nas takva crnohumorna projekcija tješi, ali ćemo morati potvrditi ako je bio i ostao koherentan u svojem groteskno-sentimentalnom (ili paradoksalno-emotivnom ili infantilno-memoarskom ili ludičko-eruditskom) svjetonazoru, te se uspio narugati i činjenici svoga umiranja. Dakle, pjesma Sed scholae glasi:

Kad umrem uz nešto drila

poučit će me Parke

kako da priklonim glavu

i legnem porebarke.

Uvod u opće mrtvilo

daje mi dobru nadu

da ću uz dužno zalaganje

promovirat u Hadu.

Četiri posljednje stvari

bit će nam dobra škola

za dalje, a ono »sed vitae«

infamna je parola.

Ovoj staroj pjesmi, iz već daleke 1982, obraćamo se i stoga što je ne samo dala naslov jednoj važnoj zbirci nego i stoga jer ukazuje na autorov karakteristični postupak mijenjanja predznaka konvencioalnoj proverbijalnoj mudrosti. Afirmirajući misao kako ne učimo za život nego za školovanje (koje traje, eto, i s onu stranu groba) pjesnik se sprda s razinom banalnih toposa, ali, bogme, i s ograničenjima iskustva i s nedodirljivošću života sama.

Doista, uz hedonizam i epikurejizam Slamnig je njegovao i više no skeptičnu distancu, a povremeno i sasvim gorak, gotovo ciničan odnos prema stvarima življenja. Iako nas je gotovo uvijek uspijevao nasmijati, neke su njegove pjesme i proze ispisane sa samoga praga podnošljivosti. Kao da jesu bile uzete iz života, ali ne i životu namijenjene, možda tek nekomu limbu (gdje bi se družio s Homerom i Vergilom, sa Stacijem i Danteom: »Onorate l' altissimo poeta!«) ili onom drugom posthumnom boravištu što je povijest književnosti. Naime: »Godinu smrti očekuju knjige / ko upotpunu«, stoji u pjesmi Mjesto u antologiji.

Vita nivelatrix nudila je Slamnigu neke elemente, a on je pak od njih slagao i konstruirao novi puzzle ii centone. Zato je bio i pjesnik najmodernijeg konstruktivizma, no istodobno od svih naših suvremenika najvezaniji uz baroknu i romantičarsku tradiciju, nekako u rasponina od engleskih metafizičara do Heinea (ili, u nas, od Bunića Vučićevića do Vraza). I škola nije bila tek suprotnost životu nego i izazov za živo preokretanje. Relativno naopako — formulirao je on u jednoj od najingenioznijih definicija pukoga postojanja, kao što je svoj kreativni program najeksplicitnije izrazio u sintagmi Disciplina mašte, u oksimoronskoj kombinatorici strogosti i raspuštenosti, zatvorenoga oblika i asocijativne neobuzdanosti.

Nije prilika da se prisjećamo pojedinačnih naslova i knjiga, nego samo načela po kojima je uspijevao pomirivati (ili, bolje: paralelno rabiti) najirazitije krajnosti. Kao pjesnik i pripovjedač, kao dramatičar i romanopisac, bio je učen i izrazito referencijalan, no zbog toga ništa manje slobodan, a kao esejist i povjesničar, kao teoretičar i profesor književnosti, umio je golema znanja prenijeti s ležernošću i nepretencioznošću, što je bilo upravo zarazno tako da se i meritum primao s odgovarajućom tečnošću/točnošću.

Nažalost, jest prilika da se prisjećamo čovjeka, teško ponovljive osobnosti zabavog tjeskobnika ili tremom obuzeta predavača. Kao studenti njegovih seminara ili prevođenja na zagrebačkoj komparativnoj književnosti dugujemo mu golemu zahvalnost za poticaje i izazove. Bez njegove plodne intervencije čitava bi jedna dimenzija naših života ostala neaktiviranom. Ono što nismo znali primiti ex cathedra mogli smo dobiti neformalnim druženjem, a zadivljavao nas je pamćenjem i dosjetljivošću, sposobnošću povezivanja stvari po neočekivanim linijama i krugovima.

Samo dio Slamnigova filološkog genija utkan je u prepjeve i prijevode, u analize i interpretacije, u studije i antologije. Najprirodnije i najprimjerenije ostvario se kao artifeks, kao versifeks, kao praktičar stiha, kao voditelj lirskog dnevnika neotrubadurskoga tipa, kao spisatelj duhovitih zabadanja na svakidašnje teme, kao prevoditelj univerzalnoga duha u lokalnim uvjetima. I po svojim avangardističkim svojstvima (od imažizma do konkretizma) i po imanentnom klasicizmu (što vodi od gundulićevskoga marinizma pa do mediteranizma lorkinskoga tipa) njegovo će pjesništvo dugo ostati neponovljivim modelom i trajnom kušnjom originalnih čitanja.

Ivan Slamnig nemilice se razdavao, ali se nije čitav potrošio u životu koji je proveo. Ne smatram da je patentirao kamen mudrosti, ali sam svjestan da je ponudio kristalizaciju svojstava, dešifriranje kojih ne može nikako biti završeno. Vitalnost njegova pisanja, prkosni amalgam baštine i inovativnosti, hiroviti preplet zavičajnosti i inorodnosti, bodljikavi spoj umijeća i nehaja, vrckava sinteza muke i oduška, svakako će nadživjeti tjelesnu autorovu smrt.

Tonko Maroević

Prvak krugovaškog moderniteta

Kada nas napušta književnik, sveučilišni profesor, dragi kolega u Akademijinu razredu, a to se — nažalost — u posljednje vrijeme tako često događa, obuzima me okrutan osjećaj bespomoćne tuge.

I sad je tako. Odlazi Ivan Slamnig, jedan od prvaka krugovaškog moderniteta: pjesnik i pripovjedač posebne osobnosti, vrstan teoretičar versifikacije, književni kritičar, pisac radijskih drama, poliglot, prevoditelj i antologičar. Literarni ideal prethodnog duha vremena, (realizma pa i moderne) »jezik čist kao suza«, stvaralački je prevladan u Slamnigovoj viziji pjevanja. A sve to u skladu s pjesnikovim razmišljanjem »kako jezična mogućnost uvijek rađa nove poetičke principe«. Izmijenjena tradicija ostaje samo posrednik prema novom izričaju, a taj je svjež, raznolik, bogat, slojevit, sazdan od najneočekivanijih elemenata jezične komunikacije. Od ironije, dosjetke i nepredvidljivosti, stvorio je Ivan Slamnig poetiku kojoj dugujemo neke od najboljih i svakako najpoticajnijih tvorevina suvremene hrvatske lirike, ali i proze. Trajno je Slamnigovo nagnuće da hrvatsku književnost, u svojim komparativnim, književnopovijesnim esejima, objasni kao dio koegzistiranja šire, europske cjeline. Bilo da je riječ o pojedinačnim autorima Marko Marulić, kozmopolit i patriot (1978), ili u pregledima epoha: Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio europskoga književnog kretanja (1970), Slamnigovo svjedočenje uvijek je prožeto sintetskim duhom.

Posljednja zbirka (stihovi nastali dijelom u danima bolovanja), simbolična natpisa, Ranjeni tenk, nedvoumno svjedoči o pjesnikovoj tjelesnoj patnji i prikraćenosti, ali istovremeno o neranjivosti Slamnigove umjetnosti.

Pjesnikova bol smirila se; naša za njim počela je.

Ivo Frangeš

Piedra blanca sobreuna piedra negra

Uspomeni Césara Valleja

Umro sam u srijedu u Oslu.

Padala je velika kiša.

Pokopan sam u petak u Zagrebu.

Ali ništa zato.

Bio sam dva dana u raju.

Navek je nekak bilo

Živio sam u Primorskoj banovini,

u Zetskoj i u NDH,

u DFJ, u SFRJ

a uvijek sam bio ja.

Kako god nas je rezalo

navék je nekak bilo

šljive su bile plave

jaje je bilo bilo.

Ljubili smo Bebu i Aniku,

pjevali pjesme stare,

slušali termodinamiku

i starom žicali pare.

I tako te proglašavam kraljicom

ilirskih lijevih zemalja

i desnih i komada Pulje

i Grčke, a sebe za kralja.

Ljevicom nosim tebe,

desnom mač, ko pravi dasa;

kročimo na ustoličenje

uz klicanje širokih masa.

Iz zbirke Ranjeni tenk, Matica hrvatska, 2000.