Nikad za svakoga

Nikad za svakoga

Eurokaz je uspio pokazati i vlastitu povijest i sve ono što je ta povijest centripetalno upila i na kraju donijela Zagrebu, nekoliko svjetskih produkcija, nekoliko podgrijanih koncepata i nekoliko vlastitih starih prijatelja

»Mišljenje je forma energije«, slogan na Mangelosovu globusu, već je petnaest godina zaštitni znak zagrebačkoga Festivala novog kazališta Eurokaza. Ovogodišnja smotra, bez himne, svečanog otvaranja i nagrada, prema zamisli umjetničke voditeljice Gordane Vnuk, budući obljetnička, bila je i revijalna, neobavezna, zabavna i čini se bolje posjećena od, recimo, prošlogodišnje. Znači li to da je 15. Eurokaz uspio? Na to je pitanje već malo teže odgovoriti, s obzirom da Eurokaz uspješno koristi i bolja i lošija određenja hrvatske kazališne situacije — interes i neupućenost publike, političku glad za otvorenošću kulturnih događanja i nerazumijevanje istih struktura za ono što festival na kraju i dovede te potencijalni i nakon toliko godina još neiscrpljen ugled kazališnog proroka u malom zagrebačkom dvorištu. Zapravo, s obzirom na okolnosti — 15. Eurokaz jest uspio. Uspio je pokazati i vlastitu povijest i sve ono što je ta povijest centripetalno upila i na kraju donijela Zagrebu, nekoliko svjetskih produkcija, nekoliko podgrijanih koncepata i nekoliko vlastitih starih prijatelja. Po svemu tome, Eurokaz i dalje nema premca u Hrvatskoj, što je manji problem Eurokaza.

Ples ili drama

Prva i posljednja izvedba u okviru ovogodišnjega programa pripale su zvučnim imenima europske suvremene koreografije, pa je festival otvorila Sasha Waltz i plesni ansambl berlinske Schaubühne am Lehniner Platz predstavom Zweiland. Iako bi ona po načelu većinskog udjela ipak mogla ulaziti u kategoriju plesa, predstava The Show Must Go on hamburškog Deutsches Schauspielhausa i Zagrebu već s ovogodišnjeg Tjedna plesa poznatog Jerômea Bela to definitivno nije. Usprkos tome, ovaj tekst ograničen je na dramski program ovogodišnjega Festivala novog kazališta.

Samo mir prestaje

A taj rijetko prolazi bez Branka Brezovca, makedonsko-hrvatskog redatelja koji je ove godine bio zastupljen produkcijom Narodnog teatra iz Kumanova. Tekst Vladimira Plavevskog Raskol još je 1997, posredovanjem mračne vizije glavnog lika, glumice koja seizmografski osjeća i predosjeća balkanske potrese, najavio današnje krvavo raspletanje makedonskih čvorova. »Ludilo je profit«, »Ljubav je bolest« i »Rat ne prestaje, samo mir prestaje«, neke su od ključnih replika tog teksta, koji je Brezovec postavio u vlastitoj autorskoj maniri redatelja kojem ne treba scenograf, koreograf ili savjetnik za izbor glazbe. S glumcima izdržljivosti i žestine kakvi su Suzana Živoradić-Brezovec, Ljupčo Hadži Stojanov i Dragiša Dimitrijevski, koji dakle mogu podnijeti Brezovčevu maksimu da je »samo umoran glumac dobar glumac«, više mu i nije trebalo.

Scenografija Raskola u igru gotovo uključuje i publiku stisnutu u gledalištu nevelikih dimenzija, koji s još manjim, ali do detalja iskorištenim prostorom igre zatvara zgusnutu i metaforičku cjelinu kobne bliskosti i nemogućeg suživota. Sami odlučujemo želimo li dobronamjerno tumačiti Raskol kao orfejevsko poniranje žene pomračenog uma ili kao preslikavanje globalnih sukoba na pojedinca koji na ludilo oko sebe reagira vlastitim. U dinamici i gustoći scenskog zbivanja i nevelik se ansambl ponekad izgubi, no to se teško može zamjeriti nekomu tko se, kao članovi ansambla Narodnog teatra iz Kumanova, u ovakvoj predstavi osjećaju sigurnije nego kad izađu iz kazališta.

Prijatelji stari, gdje ste?

U istom paketu s Brezovcem, u program Eurokaza ušlo je i Njihanje Damira Bartola Indoša, a u taj žanr »starih prijatelja« po zajedničkoj povijesti i koncepcijskoj dosljednosti već se ubraja i američka skupina Goat Island. Treći put u Zagrebu, oni su i s predstavom It's an Earthquake in My Heart dokazali kako njihov rad nije laka i vesela zabava, no Goat Island u Zagrebu već imaju odanu publiku, što im je vjerojatno i dobar razlog za vraćanje. Premijerno prikazan početkom lipnja na festivalu Wienerfestwochen, U mom je srcu potres naznaka je zaokreta u tematskom rasponu rada grupe, jer su s obrada globalnih problema skrenuli u kolažno i zapravo rijetko spektakularno istraživanje vlastite i univerzalne intime fragmentima teksta, naglim promjenama tempa i jedinstvenim kazališnim jezikom pokreta i riječi. Nesigurno djetinjstvo, nametnuta disciplina i civilizacijski surogati za prirodne nedostatke nameću pitanja na koja ni goutovci nemaju pravi odgovor, ali svojim performansom daju drukčiji pogled na iste dileme. Od početnog pitanja — kada kažemo »da nas je strah« — pa do završnog, u kojem se i Matthew Goulish, najsceničniji performer Goat Islanda, izrijekom pita »Does it matter?« i još jednim »Do we matter?« zaključuje komad, It's an Earthquake in My Heart predstava je grube ljepote.

U jedan od programskih pravaca Eurokaza, onaj koji pokriva radikalne rezove u repertoaru klasično strukturiranih kazališnih kuća, uz Sashu Waltz i Jerômea Bela strateški raspoređene na početak i kraj ovogodišnjeg izdanja Eurokaza, i isto tako strateški postavljene na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta, ulaze i predstave Françoisa Verreta i Julijana Tabakova. Tabakov je svježi diplomant kazališne scenografije, kojem su Čehovljeve Tri sestre prvo bavljenje režijom u životu, a priliku mu je pružilo najstarije profesionalno kazalište u Bugarskoj, sofijski Nov dramatičen teatr Slza i Smjah. Složeno otvaranje Čehova, pogotovo za nekoga tko je gotovo i mlađi od Irine, Maše i Olge, poprilično je izazovan posao, koji je Tabakov razriješio preko snažno odijeljenih, zatvorenih prizora, diktirajuće scenografije i najjačim adutom predstave — promjenom identiteta triju sestara. Najprije djevojčice, koje svijet spoznaju preko mutnog stakla, zatim muškarci dvojbene seksualnosti i na kraju starice, a svi u jednakim kostimima, pokazali su kako osnovni problem Čehovljeva originala, koji se inače iščitava ispod razine scenske događajnosti, predstaviti vizualno i efektno, pa bi hrvatskim kazalištima trebalo preporučiti mladog, pa onda i vjerojatno ne preskupog, a inovativnog scenografa.

Konceptualna zezancija

Osim razgradnje klasika, u revijalni ton 15. Eurokaza morala je ući i konceptualna zezancija sa samom scenskom pojavnošću, slična prošlogodišnjoj navali talijanskih kazališnih alternativaca. Kako smo i tada zaključili da kazalište sljedećega, dakle, ovog stoljeća, više neće trebati riječ, ali će zacijelo koristiti digitaliziranu sliku, predstava nizozemske grupe De Daders Terenski vodič za zamišljeno ponašanje još je jedan od tih vjesnika novog doba. Velika pozornica Teatra &TD bila je unutrašnjost dnevnog boravka, realan prostor produžen virtualnom slikom, koja se od zrcaljenja pretvara u parodiju realnog, onog što igraju živi glumci. Duhovita nepodudaranja zavodila su gledatelje i predugo, pa je pravi problem predstave, mogućnost istovremene transponiranosti u virtualnost i proživljavanja realnog vremena zbilje, ostala u drugom planu. Manje zahtjevan komad Često ista je grupa pokazala u Tvornici — poput oživljenih i multipliciranih likova češkog animiranog serijala A je to i četvorica su se Nizozemaca igrala s pokućstvom i alatima, da bi sve završilo potpunim uništenjem čak i prefabriciranih elemenata. Basterkitnovska lica četvorice izvođača, među kojima je bio i redatelj Jan Langedijk, ne odražavaju potrošenost vremena ili otuđenog pojednica, nego od svakodnevlja i pripadajućih pogrešaka čine kompendij gegova, koji, bez obzira na nedostatak semantičkoga punjenja — zabavlja. Doduše, oba su nastupa De Daders mogla biti i malo (barem trećinu) kraći.

Osim Jerômea Bela u HNK i finala 15. Eurokaza, koncerta-performansa Leta 3, jedan je od namjeravanih vrhunaca obljetničkog izdanja festivala bila i večer nazvana Eurokaz Gala. U konceptu Željka Zorice izmjenjivala se limena glazba s rock bendom, mažoretkinje s plesačima, povijest ovog dijela svijeta s poviješću festivalskih gostovanja. Videoputovanje od Univerzijade do Haaga završilo je tradicionalnom gozbom, eurokazovski nepogodnom za svaki želudac. No, Eurokaz nikad nije želio biti, niti treba biti, za svakoga.

Igor Ružić