Ni blizu stvarnog potencijala

Ni blizu stvarnog potencijala

Neki od ponajboljih hrvatskih glazbenika morali su prostor za svoje djelovanje tražiti i naći u inozemnim sredinama, jer im u njihovoj vlastitoj taj prostor iz raznoraznih razloga nije otvoren

Rezimirati zagrebačku koncertnu sezonu 2000/2001, koja je upravo završila prepustivši publiku čarima Zagrebačkog ljeta, nije osobito težak, ali ni posebno ugodan posao. Težak nije zato, jer je vrlo jednostavno konstatirati postojanje zagrebačkih abonentskih ciklusa i u njihovim sadržajima (od kojih su, istini za volju, neki ostali samo na papiru) podcrtati važnost koncerata, koji su obilježili prošlosezonsku zagrebačku glazbenu ponudu. No, istodobno to nije baš ugodan posao, jer iza površine svog, još relativno bogata koncertnog života, Zagreb se otkriva kao kulturna sredina opasne nedjelotvornosti glazbenih institucija i minimalnih umjetničkih dosega, ni blizu svog stvarnog potencijala. Odmah se tu nameće pitanje o kakvu se to zapravo potencijalu radi i, ukoliko on stvarno postoji, zašto ne može doći do izražaja. Valja ponajprije biti svjestan važne činjenice, a ta je da najkvalitetniji dio zagrebačkog glazbenog događanja već godinama ostvaruju inozemni umjetnici, ansambli i orkestri, uz časne iznimke, što bitno ne mijenja osnovno stanje stvari.

Vlastiti potencijal

Svako veće glazbeno središte u normalnim prilikama uređenoga građanskog društva, temelji svoje kulturne sadržaje na vlastitim psotignućima. U glazbi to znači da muzički život grada ipak nose njegovi vlastiti solisti, ansambli, orkestri, i da je to redovito ono najbolje što grad nudi svojoj publici. Spomenuti potencijal, odnosno neki od ponajboljih hrvatskih glazbenika, morali su prostor za svoje djelovanje tražiti i naći u inozemnim sredinama, jer im u njihovoj vlastitoj taj prostor iz raznoraznih razloga nije otvoren. Tako Radovan Vlatković organizira festival komorne glazbe u Mariboru, a ne u Zagrebu (u Zagrebu koncerte smije organizirati samo Koncertna direkcija), zato Dunja Vejzović predaje u Stuttgartu, a ne na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, zbog toga mnogi naši kvalitetni glazbenici (violinist Aleksandar Ivić, primjerice), sviraju u inozemnim, a ne zagrebačkim orkestrima, zato je Neven Belamarić već odavno član Ljubljanske opere, nikako zagrebačke, a već i predstavnici mlade generacije (Ivana Švarc, Monika Leskovar i drugi) shvaćaju da se za vlastitu afirmaciju trebaju izboriti vani, a ne na kontaminiranom zagrebačkom glazbenom terenu.

Rezimirajući proteklu zagrebačku koncertnu sezonu, ne na osnovi pojedinačnih prvorazrednih gostovanja (primjerice Johna Lilla, Manchester Symphony orchestra, Moskovskih solista s Jurijom Bashmetom, Eugena Indjica itd.), već prema slici prosjeka koju joj daju koncerti dvaju zagrebačkih orkestara (Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a), te veći dio komornih koncerata domaćih i stranih ansambala, malo toga ostaje za pohvalu, jer uzrok nezadovoljavajuće spomenute slike prosjeka valja tražiti u samoj osnovi funkcioniranja zagrebačkoga glazbenog života — a to je organizacija. Organizacija je uopće slaba točka hrvatskoga društva u cjelini, u kulturi svakako, a čini se najviše na području glazbe i glazbenog života! Treba pogledati samo ustroj Glazbene proizvodnje HRT-a s pripadajućim joj Simfonijskim orkestrom i njezinom organizacijski bespomoćnom, autističnom funkcionarskom strukturom, biti svjestan kaosa u Zagrebačkoj filharmoniji zbog jedne profesionalno nedopustive situacije, u kojoj orkestar već mjesecima nema potvrđenoga šefa dirigenta, ni izabranog ravnatelja, a da se i ne govori o pretpotopnom tipu ustroja državnoga glazbenog menedžmenta, Koncertnoj direkciji Zagreb, sasvim po uzoru na nekadašnji sovjetski monopolistički glazbeno-organizacijski model. Protekla zagrebačka koncertna sezona, u svoj slojevitosti svojih koncertnih događanja, ostala je bitno obilježena načinom njihove organizacije. Jer, taj način odredio je i progamski okvir i kriterije koncertne ponude. Ona je, dakako, prema samoreklamerskim najavama svojih organizatora označena kao prvorazredna, svjetska.

Planetarna sveprisutnost

U prošloj sezoni to se najbolje vidjelo po samohvalnim medijskim istupima organizatora Muzičkog biennala, koji su festival najavljivali kao kulturni događaj sezone, i to međunarodnih razmjera i odjeka. Mazanje oči javnosti pričama o uglobaliziranom Biennalu, što je trebalo, valjda, biti dokazom planetarne sveprisutnosti njegova postojanja, služi tu tek kao prozirno opravdanje za silan novac što se pomno kontroliranim kanalima svake dvije godine ulijeva u bijenalsku kesu. Specifikacija raspoređivanja (stvarnog ili fiktivnog) tog novca, trajna je, slatka, mala, dakako poslovna, bijenalska tajna. Što se pak koncertnoga programa ovogodišnjeg Bijennala tiče, a on je također bio dijelom upravo završene koncertne sezone, jedan svježi primjer dobro će doći kao ilustracija njegova međunarodnog festivalskog rejtinga. Posjetitelji bijenalskih priredbi sjetit će se koncertnog projekta s oratorijem The Turn of the Tide Petera Maxvella Daviesa, u izvedbi kojeg je sudjelovalo više od četiristo zagrebačkih školaraca. Za ostvarenje tog projekta bio je, čini se, ipak najviše zaslužan British Council, o čemu se može saznati i iz članka engleskog novinara Michaela Whitea u srpanjskom broju »BBC Music Magazinea«. Na cijeloj stranici teksta posvećenoj tom projektu spominju se mnogi relevantni podaci u vezi s njegovom organizacijom, ali se ni jednom riječju ne spominje da je ostvaren u kontekstu programa Muzičkog biennala. Za to može biti više razloga, no baš se pitam nije li glavni ipak u tome što zagrebački Biennale za ostatak svijeta baš i nema tako velike dimenzije kakve mu u ovoj našoj maloj zatvorenoj sredini daje projekcija njegove nadnaravne veličine pod mikroskopskim povećalom zainteresirane bijenalske organizacijske mašinerije, sa središtem u Hrvatskom društvu skladatelja.

Realne proporcije

I tako svodeći proteklu zagrebačku koncertnu sezonu u razumne okvire održivih proporcija jednog realnijeg sagledavanja stvari, može se ustvrditi da bez obzira na pojedinačnu kvalitetu uglavnom gostujućih solista, ansambala i orkestara, nema razloga biti osobito zadovoljan ponuđenim programom i ostvarenim rezultatima. Sa stanovišta koncertnih programa može se — pogotovo kada je riječ o hrvatskim glazbenicima — govoriti o suženim okvirima odabira već godinama zacementiranim nekompetentnošću pojedinih organizatora, čiji su kriteriji još dodatno uvjetovani njihovim osobnim interesima. O čemu pak ponajviše svjedoči način višegodišnje organizacijske rabote koncertne direkcije Zagreb. Taj oblik monopolističkog terora u kulturi, kao i kulturni okoliš koji se njime njeguje, izravna su prijetnja svakoj kreativnosti i svakoj možebitnoj akciji u našoj glazbenoj posebice koncertnoj sredini, koja bi stvari željela pokrenuti s mrtve točke.

Zagrebački koncertni život samo je jedan od segmenata aktualnoga stanja zamrznute hrvatske glazbene kulture, koja danas životari uglavnom od stare slave, umjetnih karijera, fiktivnih priznanja unutar svog zatvorenog kruga i umjetničkih kriterija na snazi samo u vlastitom prostoru, koji ne dopušta nikakve sumnje i ne omogućava nikakvu provjeru. Tako se i za proteklu zagrebačku koncertnu sezonu može utvrditi da je ostvarena u okviru datih, nipošto potencijalno ostvarivih mogućnosti.

Ovogodišnje pak Zagrebačko glazbeno ljeto, sa više nego siromašnim programom, za koji je Koncertnoj direkciji (a da kome drugome?!) odobreno otprilike milijunčić kuna državnog novca, nekako se logično nadovezuje na proteklu koncertnu sezonu. Od koje se, čini se, ni nadolazeća neće mnogo razlikovati!