Nataša

Nataša, red. Ljubiša Samardžić

Redateljski prvenac jugoslavenske glumačke zvijezde Ljubiše Samardžića Nebeska udica poprilično je iživcirao potpisnika ovih redova jeftinom političkom propagandom i licemjerjem, što je prepoznao i javno naglasio čak i njemački ministar kulture Michael Naumann nakon premijere na Berlinskom filmskom festivalu prošle godine, nazvavši ga »srpskom propagandom i filmom kakve su nekada snimali u Istočnoj Njemačkoj«. I Samardžićev drugi redateljski uradak, Nataša, u intimnoj se priči mlade djevojke bavi aktualnim političkim događajima u Srbiji, no mnogo je bolji, prihvatljiviji i zreliji film od debitantskog. Glavna je junakinja sedamnaestgodišnja Nataša, koja svjedoči atentatu na oca, policijskog inspektora (kameo uloga Samardžića), a kako policija ne otkriva ubojice, Nataša odlučuje sama nešto učiniti. U očevoj bilježnici pronalazi telefonske brojeve šefova beogradskog podzemlja te im šalje prijeteće poruke putem mobitela. U turbulentnim danima promjene vlasti i smjenjivanja Miloševića zavlada panika i u beogradskoj mafiji koja pokušava otkriti odakle dolaze prijetnje.

Samardžiću valja priznati da je vrlo lukav i proračunat. Kao producent svjesno bira teme koje će dobro prodati i kod kuće i na inozemnom tržištu i reagira u trenu dok su stvari još vrlo aktualne: u Nebeskoj udici to je bilo NATO-ovo bombardiranje Srbije, a u Nataši Miloševićeva smjena i buđenje nove, simpatičnije i europskije Srbije. Beograd je predstavljen kao zapadnjački, šarmantan grad u kojem mladi ljudi prate trendove, a takav je novi image vrlo pažljivo utjelovljen u odličnoj debitantici Tijani Kondić, koja tumači Natašu. Kao redatelj Samardžić je nešto manje spretan i vješt no film se gleda s lakoćom i ostavlja dobar dojam. U usporedbi s hrvatskim filmom Nataša je producentski, žanrovski, redateljski, scenaristički, dramaturški, dijaloški i glumački tri koplja iznad, a cijena mu je nekoliko puta niža pa bi ga trebao pogledati svaki domaći filmaš i producent.

Stjepan Hundić