Mirotvorni govor vojnog kapelana

Borislav Arapović, Hrvatski mirospis 1778, Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2000.

Počesto se zna u tisku tvrditi koješta o prevođenju hrvatskih pisaca na strane jezike, nekoć i danas. Te se tvrdnje izriču paušalno, neutemeljeno, bez uvida u pouzdane podatke i bibliografije, već prema tomu tko danas plasira svoje težnje u osobne ili javne promidžbene svrhe. Komentatori takve vrsti neće posegnuti ni za opsežnim bibliografijama kakva je, primjerice, ona akademika Reinharda Lauera iz Göttingena pod naslovom Serbokroatische Autoren in deutscher übersetzung. Bibliographische Materialien (1776-1993), Wiesbaden 1995, ili bar za programskom knjižicom 19. Zagrebačkih književnih razgovora (ur. dr. Srećko Lipovčan), u izdanju Društva hrvatskih književnika 1996. Mnoga su naime djela i pisci prevođeni na mnoge europske jezike, od renesansnih veleuspješnica Marka Marulića do današnjih hrvatskih pjesnika, dramatičara, prozaika i humanističkih znanstvenika. A tako je bilo i u prošlosti.

O tomu nas svojom najnovijom, filološki uzorno izrađenom studijom o senzacionalnom uspjehu jednoga anonimnog hrvatskog svećenika obavješćuje i dr. Borislav Arapović (r. 1935), znanstvenik i pjesnik koji već desetljećima živi i radi u inozemstvu, najdulje u Stockholmu, gdje je kao poliglot i znanstvenik zaposlen u Institutu za prevođenje Biblije. Arapoviću, fanatičnu pretražitelju knjižnica diljem svijeta, dospjela je u ruke anonimno izišla knjižica na njemačkom jeziku iz 1778, čiji je naslov Merkwürdige Rede eines Kroatischen Geistlichen an diejenigen, welche ins Feld zogen, gehalten, und wegen ihrer Vortrefflichkeit ins Deutsche übersetzt von W. Dakle, u najsuvremenijem prijevodu: Neobičan govor jednoga hrvatskog duhovnika, održan onima koji u rat krenuše, i poradi svoje izvrsnosti na njemački preveden.

Gosp. Arapović ovećom studijom polazi u potragu za zagonetkom. Govor hrvatskoga vojnog kapelana održan je u prvoj polovini 1778. godine nekoj od mnogih hrvatskih postrojbi — a moglo je tu biti i do 40.000 vojnika — koje su se kao sastavni dio austrijske carske vojske borile u austrijsko-pruskom Ratu za bavarsko nasljeđe 1778-90. Hrvatski kapelan, jamačno »na radnom mjestu« čitave jedne od jedanaest pukovnija, svojim govorom posve odudara od smisla, jezika, stila i namjena govora, što su se u to doba držali vojsci i eventualno objavljivali. Odudara i od dotad četiri tiskom poznata a slična nagovora hrvatskoj vojsci iz toga vremena, a objavili su ih bili graničarski kapelan Johann Koracsony, Filip Stanković, Ivan pl. Vukasović i Josip Stojanović. Za razliku naime od tih nagovora, koji su, posve u skladu s tadašnjom funkcijom u svim europskim carskim i kraljevskim vojskama, imali u polaznika u okršaje a bez izvjesna kraja pobuditi borilački žar (današnjim riječima: »borbeni moral«), ton, smisao i retorički registar našega svećenika uznositim stilom poziva vojnike na suzdržanost, na poštivanje poraženoga, na bogobojaznost. Posebice upada u oči, da autor svoje slušatelje, pored milosrđa prema pruskim eventualnim poraženicima, uvjerava i u sjajnu organiziranost vojske Friedricha II, dapače slavi samoga (protivničkog!) cara kao jednoga od najvećih vojskovođa čovječanstva, od Aleksandra do Karla XII. »Njegovi bojovnici su kao ANAKOVI sinovi«, reći će u svom žaru hrvatski (»austrijski«) svećenik.

Pisac Neobična govora, nije li posrijedi politička anti-propaganda, pa i moguća izdaja (a iz apokrifne sudbine teksta s time se i računa), pisac, dakle, u svom tekstu pokušava pomiriti (hrvatsko) domoljublje, (austrijsko) državljanstvo i (kršćansko) vjersko osvjedočenje. Za razliku naime od istodobnih vojnih kapelana, koji u kršćanskom ruhu propovijedaju skoro džihadski fanatizam, pisac Neobična govora takosmjernoj strategiji sučeljuje l. kršćansku ljubav prema bližnjemu, 2. divljenje prema neprijatelju, i 3. grozomorne prizore nakon bitaka.

Pacifist? Domoljub koji hoće spasiti od sigurne smrti stado koje mu je povjereno? Urotnik protiv nevoljene države? Ili »samo« sjajan pisac, koji u klasicističkom, književnostilski smirenijem razdoblju još uvijek operira leksičkim i sintaktičkim gradivom uzbibane barokne epohe, one uostalom, koja je, stoljeće ranije, a u okviru Katoličke crkve, i stvorila hrvatski propovjednički stil.

I sad, ono najvažnije što je otkrio Borislav Arapović: Neobični govor anonimnoga hrvatskog vojnog kapelana doživio je iste te godine, i neposredno nakon nje, čak osam izdanja, i to na četiri jezika: tri na nizozemskom, dva na švedskom, još jedan na njemačkom, i dva na latvijskom! Čini se da su Letonci, konkretno u Rigi, bili zbog vlastite nacionalne sudbine najzainteresiraniji, jer se prijevod pojavljivao i kasnije. S nepogrješivim imenovanjem izlaznog jezika: »održan na hrvatskom jeziku«! (Usporedimo: u to se doba u samoj Hrvatskoj naš jezik naziva »ilirskim«, »iliričkim«, »dalmatinskim«, »slovinskim«, »slavonskim« i sl.)

Neobični govor — što ga je u izdanju Matice hrvatske Mostar i u tisku na Širokom Brijegu Borislav Arapović objavio u svih osam faksimiliranih, prevedenih i (djelomice) transliteriranih verzija — postavlja suvremenoj hrvatskoj znanosti mnoštvo zagonetaka: prvenstveno filoloških, potom općedruštvenih, posebice etičkih, nipošto na kraju eminentno historijskih. Dr. Arapović u svojoj je studiji pokazao putove rješavanju, i to tako, da je tekst »stavio u kontekst« općih povijesnih zbivanja, državnih ustrojstava, duha epohe, književnostilskih odrednica, itsl. Zadivljuje autorovo oštroumlje. Dakako da bi daljnja proučavanja i istraživanja mogla pridonijeti puno boljem poznavanju hrvatske književnosti, povijesti, etike, stanja duha uopće, u to doba.