Leđa

Gledam neki dan na ulici jednoga mladića. Ima na sebi traperice, tenisice, šarenu majicu, na glavu je stavio onu američku kapicu s velikim štitnikom, gazi odlučno i tiho pjevuši. Ali, ruke drži na leđima. Moram reći da me to iznenadilo više nego da sam ga vidio kako po pločniku hoda na rukama. Jer, nitko više ne hoda ulicom s rukama na leđima.

Slučaj je htio da sam za mladićem išao pedesetak metara, sve do tramvajske postaje, na koju smo se obojica bili uputili. I, sve je vrijeme on držao ruke na leđima, a mene je sve više mučilo pitanje zašto ih drži. Odakle mu je to došlo? Zar ne zna da to više nije običaj? Zar ne zna da je u doba kad se tako hodalo držanje ruku na leđima bilo ozbiljan čin? Zar ne zna da je ono odašiljalo i nekakvu poruku?

Tako sam se dao u misli o tom običaju i tako sam se počeo pitati zašto je taj običaj nestao, čime je zamijenjen i o kakvim društvenim procesima ta zamjena svjedoči. I, kako god da sam okrenuo, izlazilo je da se sve svodi na onu poruku što je ruke na leđima odašilju: jedno je vrijeme tu poruku trebalo slati, a onda je za njom jednostavno nestala potreba.

Jer, taj je običaj nastao u ona vremena kad su se ljudi prilično oštro razlikovali prema svome društvenom položaju. Jedni su, naime, fizički radili, a drugi nisu. Tako je i po našim gradovima većina prolaznika hodala ulicom za nekakvim poslom; taj je pak posao od njih tražio da u rukama nešto nose. Dimnjačar je na rame uprtio ljestve, trhonoša je gurao kolica, stolar je teglio kutiju za alat, a soboslikar torbu od lika iz koje su virile četke i kistovi. Čak su i domaćice nešto nosile: ako ništa drugo, barem ceker pun povrća, sira i vrhnja.

Onaj tko nije morao nositi ništa bio je povlašten i tu je povlasticu pokazivao. Svoje je prazne ruke šetao gradom kao znak te povlastice. A ipak, nije se činilo pristojnim da njima maše i lomata i da tako izaziva one koji moraju nešto nositi. Zato je diskretno, gospodski, skrivao ruke za leđima. Tako je koračao gradom, i tako se vidjelo tko je i što je.

Vidjelo se — ili, još bolje: znalo se — da taj čovjek nije neradnik, besposličar i dokonjak, jer takvi gradom i ne hodaju, nego zazijavaju po uglovima. Pretpostavljalo se da on obavlja neku drugu vrstu posla, posve različitu od one što je vrše oni koji hodaju ulicom noseći različite predmete. To je bio posao umni, to je bilo razmišljanje. Doista, takvi su ljudi često po zanimanju bili intelektualni radnici, ili barem činovnici.

Tako je držanje ruku na leđima postalo vanjskim znakom nečije povlastice da radi glavom, a ne rukama. Ali, nije ono bilo samo znak njegove profesije, nego i znak onoga što trenutno čini. Nekako se podrazumijevalo da čovjek najviše razmišlja — da se bavi intelektualnom djelatnošću — upravo onda kad stavi ruke na leđa. Zato su s vremenom u kazalištu i na filmu počeli prikazivati različite mislioce — a onda i obične ljude kad o nečemu gruntaju — kako se šetkaju po sobi s rukama na leđima. Nekako se pretpostavljalo da iz toga stava uvijek mora izaći neka duboka misao.

Upravo zbog toga, taj je stav davao onome tko se tako šeće stanovit autoritet. Podrazumijevalo se da ruke na leđima drže samo oni koji su viši po društvenom rangu od ostalih prolaznika, oni koji čak imaju nad njima i nekakvu moć, pa skidaju ruke s leđa samo onda kad skidaju šešir i odgovaraju na mnogobrojne pozdrave sugrađana. Nije zato svatko mogao staviti ruke na leđa, nego se znalo tko na to ima pravo.

To se vidi i po okolnosti da je taj stav bio osobito omiljen upravo u onih kojima je funkcija bila da druge ljude stavljaju u red. Tako su se šetkali profesori po razredu za vrijeme pismene zadaće, tako su se šetkali podoficiri pred regrutima kad bi im nešto tuvili, tako su se šetkali šefovi pred namještenicima kad je trebalo utvrditi tko krade papir za bugačice. I zato, kad ste vidjeli nekoga gdje hoda ulicom s rukama na leđima, znali ste da vam je najbolje da ga pozdravite čak i ako ga ne poznajete: em je ugledan, em je nekakav umnik, em vam još može i krojiti kapu, ako naletite na njega u kakvu uredu.

A onda je toga običaja nestalo. Ako se zna zašto je uspostavljen, nije teško pogoditi zašto se s vremenom izgubio: naprosto se promijenio ovaj svijet, pa se u tom svijetu promijenio i položaj naših ruku dok hodamo ulicom. Promijenilo se sve što nas je nukalo da ruke stavimo na leđa.

Ponajprije, sve je manje fizičkoga rada i ljudi sve manje hodaju ulicom nosajući naokolo kojekakve alate i materijale. Majstori se danas voze u autu, a kad iz njega izađu, ne možete ih razlikovati od ostalih prolaznika. Zbog toga više i nema nikakva smisla isticati kako čovjek ne radi fizički i kako je njegov položaj drugačiji. Nema svrhe stavljati ruke na leđa.

Isto tako, ni intelektualni rad nije više nikakva rijetkost. Dapače, danas se malo što i može bez njega, i ljudi misle u svakakvim položajima i u najrazličitijim situacijama. Daleko su od toga da stave ruke na leđa svaki put kad se malko u nešto zadube, i ne smatraju da je to što razmišljaju — što razmišljaju, uzmimo, profesionalno — nekakva njihova osobita zasluga koju bi i na ulici trebalo isticati.

Napokon, iz njihova mislilačkog statusa ne proizlazi više nikakav autoritet. Ako misli svatko, onda je mišljenje nešto sasvim obično i svakodnevno. Još više od toga: okruženi smo ljudima koji su se obogatili i uzverali na društvenoj ljestici bez ikakva mišljenja, pa zato u zajednici prema mišljenju čak vlada i stanoviti prijezir. Nema, dakle, izgleda da nam onaj tko hoda s rukama na leđima ulije nekakav respekt.

Zato više nitko i ne hoda tako. Nitko osim onoga mladića kojeg sam odjednom ugledao kako hita pločnikom u pozi za koju sam vjerovao da su je svi odavno zaboravili. Taj me prizor zabrinuo. Stao sam se pitati zar se opet mijenja status mišljenja i status intelektualaca, zar je na djelu novo društveno raslojavanje, kad se nekome — pa makar to bio samo onaj užurbani momak — učinilo da uz pomoć ruku na leđima može nešto poručiti.

Onda smo stigli do tramvajske postaje, i mladić je skinuo ruke s leđa da bi se uhvatio za šipku. Tada sam vidio da su mu otraga pukle traperice. To mi je objasnilo zašto onako hoda, i tada sam znao da je sve u redu.