Kultura umire posljednja

Kultura umire posljednja

Jedan je predstavnik Turističke zajednice na okruglom stolu o Igrama otvoreno rekao, što treba cijeniti, kako su Igre smetnja zarađivanju novca

Ni program ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, a vjerojatno ni njegova dvomjesečna provedba (10. srpnja-25. kolovoza) neće ukazati pa ni ozbiljnije dotaknuti temeljna pitanja i sporne točke našeg poimanja i odnosa prema kulturi, što su bili uzrokom kaosa unutar kojega su Igre i ove godine uspješno spašene. No, napetost i neizvjesnost (svi ugovori s izvođačima bili su potpisani tek 30. lipnja) do gotovo posljednjega trenutka i, na sreću, postojeća zrela odgovornost ljudi koji su u ožujku ove godine pristali upustiti se u takvu pustolovinu, možda će konačno i Dubrovačkim ljetnim igrama, zvijezdi naše kulture, osigurati pravovremeno i odgovarajuće mjesto u raspravama i kreiranju naše sadašnjosti i budućnosti. Razgovarali smo s Mladenom Tarbukom, predsjednikom Povjerenstva za glazbeni program Igara pri Ministarstvu kulture.

Kakvo je vaše iskustvo četveromjesečnog rada u Povjerenstvu?

— Članovi Povjerenstva (Haris Nonveiller, Ivo Josipović, Nada Kuzmić, Milko Šparemblek) i ja prihvatili smo poziv ministra Vujića da uskočimo i napravimo glazbeni program Igara, no, moram reći, s velikim oklijevanjem. Od Valtera Dešpalja preuzeli smo otprilike dvije trećine projekata, dodali još jednu, i početkom travnja sve smo predali ministru i potom Miši Mihočeviću kako bi se napravila financijska konstrukcija. Uslijedio je niz sastanaka (na kojima su bili Antun Vujić, Miše Mihočević, predstavnik financijske službe Ministarstva kulture i ja), i uspjeli smo tu financijsku konstrukciju napraviti. Ono što je u tome bilo zbunjujuće jest odnos novca koji je osiguralo Ministarstvo (4,5 milijuna kuna) spram sponzorskog iznosa, koji je trebala osigurati Festivalska kuća Dubrovnik, a koji je otprilike 1,5 milijuna kuna), i to podjednako jer dovodi u pitanje primjenu sponzorske politike u kulturi koju je ministar Vujić vrlo pozitivno inaugurirao (ako sponzori ne vide interes u Dubrovniku, tada ga pogotovo neće vidjeti u Vukovaru ili Vinkovcima). To izravno utječe na pravovremeno fiksiranje svih elemenata kojima se dogovara, ugovara i potvrđuje, dakle jamči, pojedini projekt. Jer, sa stručne strane, želim to reći, program zadovoljava parametre i kvalitete i raznolikosti unutar financijskih i vremenskih gabarita, i svojom razinom može se mjeriti i sa zlatnim dobom Igara i sa svjetskim glazbenofestivalskim pozornicama (pitanje same koncepcije nešto je drugo, no o tome ove godine nije moglo biti riječi). A frustruirajuća je i upozoravajuća činjenica da je jedan predstavnik Turističke zajednice na okruglom stolu o Igrama otvoreno rekao, što treba cijeniti, kako su Igre smetnja zarađivanju novca. To zapravo otvara pitanje sastavnih dijelova kulturnog turizma, točnije, samog turizma koji ne može osigurati klijentelu, sa ili bez Igara. Opravdavati se argumentom rave-partyja i nazovimasovnih kultura u tom mi se smislu čini neprimjerenim na svim razinama, kao i prozivati manje ili više efektne programe elitne kulture kakvom se ozbiljna glazba smatra. Neshvaćanje nekih zakonitosti glazbe, nažalost, zapaža se i među samim kulturnjacima, a na tome su se lomila koplja i pri sastavljanju ovogodišnjeg programa. Riječ je o omalovažavajućem, gotovo prijezirnu odnosu dramskoga segmenta prema glazbenom. Vjerujem da ta, može se reći tradicija, generira iz činjenice da su intendanti naših kazališta godinama dolazili, ako ne iz politike, onda iz dramskog svijeta, i doista čudi da se još ni jedna operna kuća u Hrvatskoj nije zatvorila, jer znam koliko se oko toga ustrajavalo. Pretpostavljam da je to i razlog prošlogodišnjem stajalištu Slobodana Prosperova Novaka kako je dramski dio Igara superioran glazbenom, no mislim da je došlo vrijeme kada se to bezvlađe i bezakonje kazališnih redatelja treba zaustaviti i vratiti stvari u ruke struke.

Kakav je međuodnos drame i glazbe na Igrama?

— Oko 70 posto projekata dramski program ostvaruje s festivalskim ansamblom, dok je glazbeni program morao potpuno odustati od glazbene scene, a ideja o festivalskom glazbenom ansamblu napuštena je prije mnogo godina. Ono što mislim da bi trebalo napraviti jest da dramski program Igara radi u istim uvjetima kao i glazba, ili da se razlika između nas respektira. Jer, glazba je bitno skuplja. Neshvatljivo je da ljudi iz dramskog dijela programa to ne shvaćaju nego drže da tu postoji nekakva nužnost jednake vrijednosti u financijskom smislu, te da njihov program mora koštati koliko i naš. Ne shvaćaju koliko je teško u istim financijskim uvjetima napraviti ovoliko koncerata. Da ne kažem da mi imamo svjetske zvijezde, u najboljem smislu te riječi, a drama ih nema, ili ih je imala tek povremeno. Osim toga, glazba zahtijeva i bitno drukčiji ritam pripreme — od tri do pet godina unaprijed, i bilo bi krajnje vrijeme da i mi to naučimo (ne samo na Igrama). Bilo je rečeno kako će do 1. srpnja biti raspisan natječaj za ravnatelja Igara. Koliko ja znam, to nije učinjeno.

Unatoč naslijeđenoj regulativi kojom je legitimirana svojevrsna dvostruka uprava Igara i čime su ingerencije pojedinih odgovornih funkcija dovedene u pitanje, pravi, nazovimo ga vlasnikom ili baštinikom Igara, jest Ministarstvo kulture. Što mislite da bi Ministarstvo trebalo napraviti?

— Dubrovačke ljetne igre se u potpunosti oslanjaju na Ministarstvo kulture, jer ni gradski ni županijski proračuni u Dubrovniku ne mogu podnijeti financijski teret Igara. No, apsurdno je da Igre radi Zagreb, i ja Dubrovčane u potpunosti razumijem, ali s druge strane smatram da bi Ministarstvo kulture moralo ostati pokrovitelj kao prirodni jamac visoke razine, u institucijalnom smislu. No, sama situacija naše ekonomije ne daje previše nade i ne vjerujem da će Dubrovnik, odnosno Festivalska kuća Dubrovnik, moći preuzeti stvarnu financijsku odgovornost, pa će odnos novčane potpore, vjerujem, i dalje određivati oblik i supstanciju Igara. Smatram da bi kuće koje se bave menedžmentom, a to je Festivalska kuća Dubrovnik to morale shvatiti — one su tu da osiguraju financijski, tehnički i organizacijski segment, dakle produkciju, a ne da ovise o državnim subvencijama.

Vi ćete biti prisutni na Igrama ovog ljeta, a samo Povjerenstvo zapravo se već ugasilo iako su članovi na raspolaganju do kraja festivala. Biste li prihvatili ponudu da s Povjerenstvom počnete raditi igre prije 2002. ili da postanede (v. d.) glazbenoga ravnatelja Igara?

— Ja sam legalist i mislim da se takve stvari trebaju rješavati natječajima, no isto tako smatram da Igre treba osmisliti i vidjeti želi li se jedinstvo — koje bi, primjerice, natječaj za ravnatelja i njegova dva izabrana, dramska i glazbena ravnatelja, mogao jamčiti u višem postotku nego da se radi natječaj za svakoga od te trojice odvojeno, te natječaj za agenciju koja će ponuditi najbolji produkcijski program. Ovoga ću ljeta sresti neke ljude, razgovarati s njima, no odgovorno im neću moći ponuditi ništa, kao što ne bi mogao ni bilo tko drugi, zato jer nemam mandat. To je realnost, a njezine posljedice oblikuju i zapravo umanjuju naš svakovrsni kulturni potencijal. No, čini se da to nitko ne želi vidjeti, jer uklanjanje tih negativnih posljedica iziskuje ozbiljan, dugoročan i nimalo lagan posao.

Razgovarala Dodi Komanov