Kruh i tulipani

Pane e tulipani, red. Silvio Soldini

Čudni su putovi europskoga komercijalnog filma, a još čudniji oni njegova vrednovanja. Kruh i tulipani bili su predviđeni za prikazivanje na ovogodišnjoj Puli u okviru programa Nova Europa, koji se davao od 17 sati u Istarskome narodnom kazalištu i koji smo tako doživjeli kao popratni program, za razliku od službenoga, koji se davao u Areni i u stravično kasnu programu na Kaštelu; nekako se podrazumijevalo da je tek službeni program u konkurenciji za nagrade. Zatim je zbog redovitih tumbanja film prikazan u terminu službenoga programa; pogled na katalog otkrio je da je zapravo ondje prvobitno i smješten, bez obzira na prvobitno predviđen termin. Razumljivo, zar ne? Napokon, poznati prošlogodišnji talijanski hit nagrađen je dvjema novoustanovljenim Zlatnim arenama, onom za najboljega glumca, te onom za najbolju filmsku zamisao, što zvuči kao nagrada sinopsisu, a dodijeljena je scenariju, pridonoseći ukupnoj zbrci.

Zapravo, malo se kome dalo razbijati glavu oko tih izvanfilmskih osebujnosti Kruha i tulipana, jednog od najuspješnijih pučkih filmova talijanske kinematografije posljednjih godina; reakcije na djelo razmjerno niskih pretenzija bile su prilično mlake, pa su nagrade primljene uz popriličan šok nakon što je film već polako počeo blijedjeti iz pamćenja. Ipak, hrvatski distributer ima razloga za veselje: pulske nagrade povisit će profil prepoznatljivosti filma kad se pojavi u našim kinima, a jednom europskom filmu toga u nas nikad nije dovoljno.

Kao priča o ženi srednjih godina koja slučajno dospije u Veneciju i ondje odluči započeti novi život, Kruh i tulipani sadržajem su posve prilagođeni problematici i recepcijskim navadama svoje ciljane publike, kućanica koje se počinju pitati može li im život donijeti išta više od braka, djece i kućnih poslova... romancu, možda? Dok je upravo ta publika odgovorna za iznimnu gledanost sapunica i telenovela u tradicionalno seksističkim društvima poput našeg i talijanskog, Kruh i tulipani idu korak dalje u pružanju romantične alternative sivoj svakodnevici: kućanica-gledateljica više se ne mora projicirati u neku prekrasnu latinoameričku paćenicu, nego dobiva sebi sličnu protagonisticu s kojom se odista može poistovjetiti. S obzirom da su tako dobro naciljali svoju publiku da se u hordama odvažila na put od dnevne sobe do obližnjega kina — pobijedivši pozamašnu inerciju — Kruh i tulipani najbolje se mogu vrednovati kao socijalni fenomen.

Jedini kamen spoticanja koji bi hrvatske kućanice mogle imati pri gledanju filma jest Venecija: znate, onaj grad kojem redovito hodočaste američki filmovi ne bi li u njemu našli beskonačnu romantiku. Talijani su ga rijetko doživljavali na taj način u svojim filmovima, pa su Kruh i tulipani usred trijumfa svojevrsna kulturna kapitulacija — promatranje vlastite nacionalne baštine u kontekstu njezine inozemne recepcije. Pa što, zapravo? Ako se mletački označitelj može učiniti iznova relevantnim za tuzemne davatelje značenja, hej — riječ je ovdje i o turističkom fenomenu.

Možda to nigdje nije bilo razvidnije nego na Puli, gradu koji usprkos svojoj neprijepornoj ljepoti već dugo zajedno sa svojim festivalom prolazi krizu identiteta. Ako su Kruh i tulipani vratili romantičnost Veneciji s talijanskoga motrišta, što je, pak, Pula film festival tako obilno nagradio, bilo bi logično zapitati se kakvu to čaroliju pulski filmovi donose gradu domaćinu, i kakva bi ona tek mogla biti.

Vladimir C. Sever