Krimić kao socijalna kronika

Krimić kao socijalna kronika

Manuel Vázquez Montalbán, El hombre de mi vida, Planeta, 2000.

Najpoznatiji španjolski privatni detektiv, gurman i cinik Pepe Carvalho, koji se pojavio u već dvadesetak romana prevedenih na mnoge svjetske jezike i pretvorenih u filmove, vraća se u romanu El hombre de mi vida u rodnu Barcelonu, iz koje je pobjegao kad su je gradske vlasti, na njegovo beskrajno gnušanje, počele čistiti i frizirati za Olimpijske igre 1992.

Ipak, sedam godina kasnije, a tri godine nakon posljednjega romana, nakon boravka u Madridu i Buenos Airesu, Pepe je opet u gradu. U gradu je i njegova dugogodišnja pratiteljica Charo, bivša prostitutka koja se u Barcelonu vratila da otvori dućan zdrave hrane, pod zaštitom visokog pokrajinskog političara. Ovaj put privatni detektiv dobiva zadaću da istraži smrt sina bogate katalonske obitelji, koji je ubijen u opskurnoj sotonističkoj sekti u nerazjašnjenim okolnostima.

Nekoliko mjeseci prije kraja tisućljeća, Carvalho doživljava priču o ljubavi, spletkama, sektama, špijunaži i smrti. Njegov će ga zadatak suočiti s političkim makinacijama raznih španjolskih nacionalizama, ponajprije katalonskog, i njihovih povezanosti s religijom — ne samo duhovnom, nego i religijom novca. Smrt bogataškog sina otvorit će mu svijet sekti i privatnih klubova, preko kojih nacionalisti i poduzetnici zauzimaju položaje u novoj globalnoj ekonomiji. Ipak, autor ne samo da denuncira povezanost politike i novca, nego, kao i obično, suvereno vlada ljudskom komedijom, premda je Pepe, inače ciničan i zlobno duhovit, u ovom romanu nostalgičniji nego inače.

Mirisi i slike Barcelone

Ovaj put Carvalha će putovanje u prošlost navesti da se ponovno zaljubi u Barcelonu, tražeći mirise i slike koji će mu vratiti grad prije katalonskoga procvata. Analitički promatrajući grad kako grlom u jagode juri u eru globalizacije, opet će se baviti stvarima koje s krimićem imaju malo veze — ponajprije sjećanjem, i to pojedinačnim i kolektivnim.

Kao i svaka Carvalhova istraga, ni ova ga neće voditi uobičajenim putovima do krivca, nego će ga povesti u istraživanje prošlosti, i to skrivene i potisnute prošlosti. Pronalaženje krivca, kao i u svim Carvalhovim istragama, na kraju romana više uopće nije ni važno. Dakle, kao ni prijašnjih dvadesetak romana o Carvalhu, inače omiljenog štiva još jednog lika krimića za intelektualce, Salva Montalbana, detektiva talijanskog autora Andree Camillerija, ni ovaj zapravo nije pravi krimić.

Zrcalo svoga vremena

Žanrovski kostur Montalbanu služi samo da bi stvorio neku vrstu socijalne kronike, priče o posljednjih tridesetak godina španjolske povijesti, od diktature do globalizacije, s kojom je ostario i Carvalho, koji se već bavio i spletkama među španjolskim komunistima (Asesinato en el Comité Central), ekonomskim ambicijama zemlje (Sabotaje Olímpico), ali i povezanošću vojnih vlasti i novca u Argentini (Quinteto de Buenos Aires). Novinar dnevnika »El País«, Montalbán je i pjesnik, esejist, dramaturg, piše o hrani, ali i o sociologiji i politici — njegova je nova knjiga portret meksičkog ljevičara Subcomandantea Marcosa.

Pepe Carvalho dakle više i nije književni lik, nego kritičko zrcalo svoga vremena, indiskretan svjedok koji otkriva uvijek nove delikte, ali ne književnih kriminalaca, nego društva, nove opasnosti i nove bojazni.

Suočen sa sasvim novim aspektima, Carvalho, koji se u ovom romanu sve više prisjeća prošlosti i vlastitog djetinjstva, priznaje da zbog vlastite dobi, činjenice da ima više za sobom nego pred sobom, vjerojatno uopće neće moći ni shvatiti duh novog vremena. I zaista, ovo bi, kao što autor i najavljuje, lako mogao biti posljednji roman o Pepeu Carvalhu.

Iva Krtalić-Muiesan