Jer utjehe nema u vodi

Jer utjehe nema u vodi

Gordan Ravančić, Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001.

Kao što je dobro poznato, velik dio spisa iz dubrovačkog Arkiva nije objavljen (nije ni registriran), pa su zato istraživači, znatiželjni znanja i saznanja, i danas prisiljeni samo prebirati i dešifrirati notarske spise raznih serija u potrazi za zapisima koji ih zanimaju, koji spadaju u krug stanovite tematike. To, dakako, otežava posao i odugovlači stjecanje saznanja, mnoge zanimljive informacije i podaci još čekaju one koji su spremni uporno i strpljivo listati stare papire, redovito pisane na osobit način, a često i teško čitljive.

Sve to dobiva poseban aspekt, ako se zna da u novije vrijeme historiografija u krug svoga zanimanja obuhvaća tematiku i područja sve šireg zanimanja ne zadovoljavajući se samo uhodanim i konvencionalnim velikim i važnim temama, onima o kojima govore državno-pravni dokumenti, diplomatski spisi, ugovori, pisma, izvještaji i zapisi pojedinih poslanika. Nouvelle histoire tendencija je koja već nekoliko godina pokreće suvremenu historiografiju u naprednim zemljama, pa je posljednji trenutak da se novi val historiografije osjeti i u nas.

Od kafića do kafića

U tom smislu pionirski je čin knjiga mladog istraživača Gordana Ravančića iz Hrvatskog instituta za povijest, koji se sasvim ozbiljno i na primjerenoj znanstvenoj razini pozabavio naoko manje važnom temom: krčmama u starom Dubrovniku, ili još preciznije, u dubrovačkom kasnom srednjovjekovlju.

Historiografija o srednjovjekovnom Dubrovniku nije siromašna, ali istraživače nisu posebno zanimali problemi vezani uz društvenu funkciju ovog ugostiteljskog objekta, svakako važnog unutar opće cjeline hrvatskoga srednjovjekovnog društva. Možemo stoga utvrditi da nam je ovakva studija nedostajala.

Dakako, ovaj mladi istraživač nije mogao, a zacijelo kao prvi korak ni trebao, u jednoj prigodi obuhvatiti sve vrijeme trajanja Republike, jer su svi fenomeni, pa tako i ovaj o kojemu je riječ, u raznim epohama, zacijelo, doživljavali stanovite promjene. Ograničio se na jedno vrijeme i pokušao dati sliku fenomena u jednom, historijski zaokruženom i važnom vremenu, u 14. i 15. stoljeću, dakle kraju srednjega i početku novoga vijeka.

Istraživaču Ravančiću bilo je jasno da spoznaje o temi koju je uzeo u razmatranje neće naći u uobičajenim, glavnim i fundamentalnim serijama koje sadržavaju podatke za političku povijest. Pretpostavio je, i ubrzo se sasvim uvjerio, kako će spoznaje o svojoj temi naći u kriminalističkim, kaznenim spisima. Doduše, u tim serijama mogu se naći podaci iz raznih područja suvremenoga života, ali je fenomen krčme kao osobitog mjesta, onog koje je, uz trg i crkvu, u srednjem vijeku glavno mjesto okupljanja, bilo izazovno za dobivanje potrebnih informacija. Život i događanja u krčmi i oko krčme pružili su dovoljno materijala (svađe, tučnjave, uvrede, krađe) da bismo se uvjerili kako su upravo krčme bile mjesta gdje se mnogo toga događalo u onom malom, ali uvijek zanimljivu i znakovitu svakodnevnom življenju neke sredine.

Vino kao prehrambeni artikl

Kako je u to doba vino bilo zapravo jedino piće koje su krčme nudile, autor je najprije morao istražiti i utvrditi što je vino značilo u starom Dubrovniku, dakako u skladu s ostalim područjima Mediterana. Doznajemo kako su i krčma i vino igrali važnu ulogu u podneblju Sredozemlja, u gradovima, komunama i lukama oko kojih je uzgoj vinove loze bio jedna od glavnih grana gospodarstva. A kad potražnju nisu mogle podmiriti domaće potrebe, vino se uvozilo.

Ubrojeno u prehrambene artikle, vino je kao važna namirnica igralo istaknutu ulogu u životu građana, a onda kao opojno sredstvo, uzimano preko mjere, izazivalo događaje koji su završavali u prijavama, sudskim procesima i kaznama. Kao važan artikl u životu grada vino je sudjelovalo u trgovini na veliko i na malo. O nabavi i opskrbi grada vinom osim domaćih proizvođača brigu je vodila i državna vlast, jednako kao i o ostalim artiklima potrebnim u životu grada, vodeći pri tome uvijek brigu o kvaliteti vina. U gradu su postojale mnoge krčme, redovito na mjestima gdje su se ljudi najviše skupljali, blizu javnih ustanova, blizu crkava i samostana, na širim prostorima, na trgu, što je sve omogućavalo pristup u krčmu i sudjelovanje u odnosnim zbivanjima.

Muški svijet sitnih obrtnika

Glede klijentele istraživač je ustanovio da je riječ uglavnom o muškom svijetu, i to iz sloja sitnih obrtnika, dok su gornji slojevi vino kupovali i odnosili kućama, ili su ga uživali u vlastitim domaćim tavernama. Glede ritma djelatnosti krčmi ustanovljuje se da se intenzitet života u krčmama podudarao s nekim drugim životnim zgodama: crkvenim blagdanima, godišnjim dobima, stanovitim danima u tjednu. Za razliku od sličnih ugostiteljskih objekata u drugim europskim zemljama, dubrovačke krčme nisu imale prenoćišta, ali se, tako se čini, moglo u krčmi štogod založiti, pojesti, a sigurno se zna da se u krčmama znalo igrati na karte i neke druge igre, uz, dakako, ugodne razgovore i izmjene informacija. Vlasnici krčmi bili su bogatiji građani i vlastela, a osoblje najčešće muško, rjeđe žensko, tovjernari i tovjernarice.

Promatrajući fenomen krčme s društvenoga gledišta prema sudskim spisima, zaključujemo kako su to bile ustanove veoma značajne za gospodarski i društveni život u gradu, ali ipak manje ugledne od, primjerice, bratovština.

Zaključujući ovu bilješku mislim da je istraživač dobro učinio što je u obzir uzeo 14. i 15. stoljeće. To je, naime, doba kad se već uvelike i u Dubrovniku kao i u drugim europskim gradovima oblikovao novi čovjek, renesansni čovjek s novim nazorima, običajima i novim mentalitetom pa tako i kazneni spisi izazvani doživljajima u krčmi pružaju uvid u stanovite pojave novih vremena i svojevrstan su dnevnik u životu sredine na početku novoga renesansnog doba.

Rafo Bogišić