Interijer kao okvir za krajolik

Interijer kao okvir za krajolik

U srcu Maksimirske ulice, u njezinu uvučenu, proširenu dijelu nadomak Harambašićeve koji nalikuje jednostranu trgu (riječ je o kvartu koji je nekoć bio središte malih obrtnika i zakletih navijača Dinama), usred buke besposlenih i živim razgovorom zabavljenih ljudi iz susjednih kafića, u sparnu sutonu tek započeta ljeta, pedesetak uzvanika prisustvovalo je otvorenju nove galerije i izložbe slika umjetnika mlađe generacije — Tonija Franovića. Njezini vlasnici, likovni entuzijasti, bračni par Hajduković, priklonili su se (u današnje vrijeme) ne osobito profitabilnu rješenju da na mjestu gdje bi financijski zasigurno cvjetao još jedan kafić osnuju malu, sofisticiranu prodajnu galeriju umjetnina. Nadajmo se da će vrijeme koje dolazi opovrgnuti ove naše spekulacije i da će biti naklonjeno pothvatu koji krasi poštenje i želja da se uniformirana sadašnjost obogati oazom ljepote.

Toni Franović odrastao je malo poviše glavne zagrebačke ulice, u onom dijelu grada gdje se zore rađaju s cvrkutom ptica i mirisom pažljivo njegovanih vrtova. Obližnja šuma bila je svakodnevni predmet dječačkih istraživanja i višesatnih lutanja. Tu su se ganjale i hvatale sitne životinje, veralo se po drveću i iskušavala hrabrost. Dječje su oči zapažale mijene u krošnjama i u bojama lišća. Upijala su se nova saznanja o čudesnom svijetu prirode.

70 izložbi u 12 godina

Tako je otprilike izgledalo najranije djetinjstvo Tonija Franovića. I prije nego što je savladao slova, naslikao je svoje prve šarolike svjetove. Slika ih još i danas. Nakon treće godine medicine shvatio je da mu za slikarstvo ne ostaje dovoljno vremena. Skandal u obitelji. Prestižno i pouzdano zanimanje, gotovo obiteljsku tradiciju, zamijenio je nesigurnom budućnošću slikara. Diplomirao je na zagrebačkoj likovnoj akademiji u klasi profesora Jordana i već 1989. odradio svoju prvu izložbu.

Respektabilnim brojem od sedamdesetak samostalnih izložaba u dvanaest godina djelovanja malo se tko može pohvaliti. Izlaže od Amerike do Izraela, od Čakovca do Nina. Ne hvali se i ne razmeće brojevima. To su jednostavno podaci koje nalazim u njegovu posljednjem katalogu za izložbu koja se 6. srpnja otvara u Pečuhu. Slike žive, imaju smisao, samo ako se ljudima daruju na ogled. Deponirane u atelijeru nalikuju požutjelim stranicama neobjavljena rukopisa koji godinama čami u ladici literata lišena samopouzdanja.

Franović je poduzetan, pun energije i života. Uvijek u pokretu, od tramvaja do Akademije, od atelijera do neke galerije. Asistent je na odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti i voditelj terenske nastave (plain-air). Studente vodi u prirodu (Legrad, Bol, Stubica, Vis) i slika zajedno s njima. Poput davnih impresionista.

Emotivan odnos spram prirode

Slike koje Franović upravo izlaže u galeriji Altus Art (zbog skučena prostora) zapravo su isječak tematskog opusa Godišnja doba, nastao tijekom ove godine. Glavnina ciklusa trenutačno je izložena u Pécsi galeriji u Pečuhu, u kojoj je nedavno izlagao Zlatko Prica. Nakon toga izložba seli u Budimpeštu, a u ranu jesen trebala bi je vidjeti i bečka publika.

Teme Franovićevih slika odraz su njegova naglašena senzibiliteta i duboko emotivnog odnosa prema prirodi. To su lirski intonirani krajolici ili intimni slikarev prostor prikazan kao virtualni okvir maštovitih kolorističkih senzacija. U ekranu prozora njegove sobe događaju se mirisni božuri i rascvale magnolije. On pomiruje eksterijer i interijer, kadrirani pejzaž i topao prostor svoje sobe. Ta su dva segmenta koloristički i gestualno povezana u nadasve dinamičnu cjelinu.

Boja i linija — fovistička paleta i ekspresionistički duktus ravnopravne su komponente i gradivni nosioci Franovićevih kompozicija. Namaz varira od lazurnoga do reljefnog impasta, a ponekad dopušta boji da se slobodno slijeva po licu platna.

Nije opterećen željom da pod svaku cijenu bude originalan i nov. Iako odgojen na tradicijskim vrijednostima, ne kreće se isključivo unutar zadanih koordinata. Neprestano ekvilibrira između figuracije i apstrakcije. Jednolične, nepravilne, obojene plohe prekriva snažnim širokim crnim potezima definirajući oblike koji se ne podudaraju s koloritom. Na taj način ostvaruje višestruku slojevitost i doživljaj prostora u slici.

Vođen untarnjim slikarskim nagonom i bogatstvom duhovnih sadržaja, Franović slika mnogo, brzo i zanosno, pokušavajući slijediti vlastiti tok svijesti. U svakom njegovu pokretu zamjetna je neobuzdana strast i radost stvaralačkoga čina. Za prosječnoga konzumenta, banalnu svakodnevnu pojavnost sublimira u intimne vizualne senzacije.

Slikarstvo je za Franovića katarza, neka vrsta akumulacije osjećaja i energije koja u određenom trenutku eksplodira, poput erupcije dugo sputavanih i duboko iskrenih proživljenih svjetova.

Paulina Granec