Hvala na čokoladi

Merci pour le chocolat, red. Claude Chabrol

Sarkastičan psihološki triler na tragu Patricie Highmith (a prema romanu Charlotte Armstrong), smješten u Lausanne, Švicarsku, s Isabelle Huppert kao Marie-Claire, nasljednicom tvrtke čokolade, koja se ponovno udaje za čuvenog pijanista Andrea (Jacques Dutronc) i kojima u život ulazi mlada pijanistica Jeanne (Anna Mouglalis) tvrdeći da je prava Andrejeva kći, zamijenjena kao beba.

Zaplet nudi uobičajeni noarovski amalgam dubletnosti (dvostruko vjenčanje, dvije automobilske nesreće; povezan s centralnim misterioznim ženskim likom). No fakti slučaja manje su važni od redateljevog nemilosrdnog rezanja buržujske elegancije i respektabilne uglađenosti, ne bi li otkrio istinske — zatrovane emocije (umjesto sedativizirane čokolade, koja ovdje funkcionira samo kao odraz psihe glavne junakinje — slatka izvana, kobna iznutra). Naime u recentnoj poplavi čokoladnih tema, ova besmrtna delicija ovdje ima negativan predznak, čineći da čak i zamamni astečki recepti s klinčićima i cimetom u tom toplom napitku djeluju zlokobno. Pritom ova intrigantna društvena satira o psihološkim granicama između dobra i zla, tenziju ne postiže frenetičnim ritmom, uzbudljivom akcijom ili kojekakvim pomodnim trikovima, već blago monotonim, jednoličnim (ali nikad dosadnim ritmom); prolivenom čokoladom i ispuštenom vrelom vodom, bez traga nasilju. Čitav je film zapravo kompozicija malog broja likova porazmještenih po različitim sobama, a koji jedni druge iskušavaju, radeći si, na ovaj ili onaj način, o glavi.

Sve je tu otmjeno i lako gledljivo — od pedantne, minimalističke režije; decentne voajerske kamere koja se šulja hodnicima i s vragolastom radošću zaskače lica svojih junaka, da bi u krupnim planovima iskazala svu iznijansiranost duševno turbulentnog života likova ispod društvenim konvencijama prilagođene fasade; do vrlo stiliziranih, ambijentalno atmosferičnih interijera (ali i eksterijera), uz vrhunski profinjene glumačke izvedbe. Isabelle Huppert nadmoćno balansira malicioznost i ranjivost, obuhvaćene rasponom od njene krhke pojavnosti do tajanstvene nutrine. Mlada glumica Anna Mouglalis zadivljujuće je samokontrolirana i samopouzdana, dok je Jacques Dutronc jezgrovito prenio umoran šarm sredovječnoga muškarca. Uhvativši tako svoje glumce u paukovu mrežu klaustrofobičnih blizih kadrova, Chabrol demonstrira svoju sposobnost hvatanja obiteljskog miljea prožetog zloslutnom atmosferom, ali i zadržavanja publike na distanci kao u pravom salonu prepunom ponosnih vlasnika manira. Dobro poznavajući mehanizam trilera i konzekventno ga koristeći s hičkokijanskim ehom, Chabrol stvara jedan od svojih najatmosferičnijih uradaka, čak i uz nesporno nerazrađen scenarij koji je ujedno i najslabija točka filma. Fascinantno su u radnju uklopljene scene s klavirom, gdje Lisztov Funerailles djeluje kao svjesni otežavatelj atmosfere.

No najimpresivnije od svega jest kako redatelj s tako malo sredstava postiže toliko puno. Naime, očigledno uživajući na terenu više srednje klase, on se tu i više nego uspješno i opet nanovo zadržava, ne izgubivši svoj touch i stvorivši čistu chabrolovsku konfekciju koja neće iznevjeriti njegove obožavatelje.

Katarina Marić