Formativni impuls ludičkog

Formativni impuls ludičkog

Jedanaestog lipnja u Modernoj galeriji u Zagrebu uz slovo ravnatelja Igora Zidića, pisca Ive Šimata Banova i izdavača Mirka Azinovića te u umjetnikovoj prisutnosti predstavljena je šesnaesta likovna monografija u nakladi Art Studia Azinović — monografija o slikaru i kiparu Vasku Lipovcu

Sedamdeseta obljetnica rođenja umjetnika i mjesec njegova rođenja (rođen je 14. lipnja 1931. u Kotoru) sretne su koincidencije koje su pogurale ovu dugo pripremanu knjigu na svjetlo dana. U riječima Šimata Banova naslućeno je dugotrajno traženje sustava u pristupu — događalo se to u dijalogu s umjetnikom — a ticalo se dileme izbora iz (goleme) množine djela koji bi na najbolji mogući način mogao predočiti Lipovčev opus. Pri tome, nakon što su umjetnik i pisac objavili svoj izbor — u prijevodu vrsnih fotografija sedamnaestorice majstora medija — grafičko oblikovanje (Armanda & Geisler) dalo je vrijedan prilog strukturiranju i sugeriralo način izlaganja, prijama i doživljaja građe (slike i teksta). Taj način nije bio jedini mogući, ali je ovu knjigu učinio osobitom i drukčijom. Drukčijom i od ukoričene elegancije i elokvencije te pomalo standardizirane tipologije Azinovićevih likovnih izdanja. Bez odricanja od ozbiljnosti — referencijalna narav interpretacije, bibliografija te katalog — kojoj monografija treba težiti u dvjesto pedeset stranica ukoričenog ludičkog Lipovčeva svijeta svježina se naslućuje već u boji i slogu na koricama knjige. S nje, pod biciklističkom kapom, u nas zuri pogled (usredotočen ili odsutan, ozbiljan ili prazan) sportom iznurena punašnog biciklista/građanina (na stražnjoj korici okrenut naglavačke) kao trenutna projekcija suosjećajnog i emocionalnog, ljudskog i umjetničkog rakursa Vaska Lipovca, u kojem je ironija omekšana humornom simpatijom. Listanje te knjige nalikuje surfanju, kojim se tekst — hrvatski i engleski usporedno — umetnut među blokove reprodukcija, prelomljen (recimo čak i usitnjen) na teme (topics) može čitati — razlikovan u slogu i boji — na više razina; u temi (naslov), u tezi (podnaslov kao izvadak) te u interpretaciji. Riječ je o metodi u kojoj se uvijek iznova slikom prati i rekonstruira teza ne podvrgavajući se u strogom smislu kronologiji, nego paraboli komplementarnog sučeljavanja i uspoređivanja.

Slijedimo poglavlja!

Tek prva trećina knjige — nakon uvoda u kojem je podcrtan aksiom Lipovčeva stvaranja »što je bio emotivnijim — to mu je oblik bio čistijim« — sadrži životopisnu i umjetničku kronologiju s ključnim odrednicama koje Lipovčevu posebnost smještaju u raster hrvatske likovne panorame. Slijedimo poglavlja! Pedesete: vrijeme na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Instituciji kratka vijeka, ali dovoljno profilirane da stvori obitelj srodnika po humornom tvorbenom senzibilitetu (Lončarić, Jakić, Bourek), koja će trajati i biti do danas prepoznatljiva (kako je upozorio Zidić). Šezdesete; vrijeme kada Lipovac u sve jasnijem oblikovnom »standardu na granici geometrijskih idela« evokativno ugrađuje i »narativno mitski sklop« kotorske mediteranske zavičajne kolijevke. Sedamdesete; kada se događa otklon prema kinetici s luminističkim efektima metalnih kipova. Osamdesete; vrijeme dviju tematskih i stilskih cjelina: »jedna koja nastavlja i druga oblikovno raznolikija koja propitkuje oblike i površinske vrijednosti gradivne materije«, ali i vrijeme crteža u kojem duktus čini odmak od »euklidovske strogosti«. Te zadnje devedesete; u kojima se javlja krajolik »na posve nov način... u konceptualnoj i asocijativnoj dimenziji«, a pritom Biciklisti u naravnoj veličini i u broju stvarnoga rallyja osvajaju prostor zagrebačkog Umjetničkog paviljona.

Obline, mase i strukture

Tek na tako postavljenim premisama, u trenutku kada je čitatelj perceptivno opremljen i kada su postavljene koordinate prijama djela, na početku druge trećine knjige Šimat Banov postavlja Genezu stila. »Tektonika oblika i njegova čistoća razvidni su prvi zorom... u kojem se bliži strukturalno i antropomorfno«, u kojem se nikada ne »zaklanjaju hereditarne, povijesne (kulturološke) i emotivne osnovice«. Analizirajući oblinu, mase i strukturu površine te volju za sintezom oblika, Šimat Banov započinje rastvarati i u jezgrovitim tekstovima poticati rakurse interpretacije.

Bit će to Bliženje slike i kipa, »o skulptorskoj kvaliteti slike ili slikarskoj kvaliteti kipa«. Potom metoda tvorbenog razmišljanja u serijama oblika i ikonografskih inačica pri čemu pisac nudi širi diskurs o Lipovčevu prijedlogu za Marulićev spomenik. Tangencijalno dotiče i prijepor između zanatskoga i čistoga. Bližeći se biti naravi Lipovčeva djela izdvaja ludički element kao formativni impuls u stvaranju i igru samu kao tematsku odrednicu velikog broja umjetnikovih ciklusa. U sintagmi Intimno, ali ne i privatno govori se o empatiji s obitelji biskupa, kapetana, ribara, atleta, akrobata, zavodnica (među kojima nema hijerarhije) ali i o čistom pogledu gotovo djetinje nevine kreposti (čak kada je i o erotici riječ). Osjetljiv prema olakom etiketiranju Lipovčeva nadahnuća mediteranizmom, Šimat Banov nastoji ga očistiti od retoričkih uporišta — povijest, baština, kontinuitet, tradicija — iznalazeći i argumentirajući Lipovčev emocionalni ton i skrupulozni odmak, koji u novom obliku evocira slojeve blizine, a ne slike odraza.

Surfanje glavnim toposima

Ako se čini da je u ovom osvrtu prepričan sadržaj monografije, dijelom je to i istina. Ali, bila je to i izlika za iznošenje široke lepeze interpretativnih uporišta koja zrače kako iz retrospekcije tako i iz trenutnog doživljaja Lipovčeva opusa. Ipak, ovdje je riječ samo o surfanju najvišom razinom glavnih toposa koje nudi pisac i iza kojih tek slijedi (ili im pak prethodi) beskonačna kombinatorika vizualnih impulsa što proizlaze iz sučeljavanja reproduciranih djela (214 ilustracija) koji, vezani sponom različitog ili sličnog, srodstvom materijala i različitošću oblika, srodstvom oblika i različitošću medija (kip, reljef, slika) izazivaju senzaciju beskonačnih mogućnosti tvorbene imaginacije u jednostavnom. A riječ je samo o ljudskoj figuri u kombinatorici valjka, kugle i čunjastih ekstremiteta, ponekom oblaku ateriranu na glavu, atributima koji su u jednakoj mjeri simbolske naravi i oblikovna preokupacija i zatim o toplom naboju humora koji neće nikada prijeći u hihot, nikada u grohot, nego će zračiti kao aura dobrohotnosti, suosjećajnosti i pomirenja.

Mare Marinović