Curenje

Curenje/Lek, red. Jan van de Velde

Zašto je baš nizozemski triler Curenje dobio Zlatnu arenu za najbolju režiju? Zlobnici koji su imali nesreću prisustvovati tužnoj ponoćnoj dodjeli nagrada rekli bi da je presudni faktor bila nazočnost redatelja na festivalu kojem su kronično nedostajale zvijezde. U moru kulturnih atašea i daljih rođaka površnih znanaca autorovih prvih susjeda, koji su inače preuzimali nagrade, trenutak u kom se Jan van de Velde ispeo na pozornicu i sav sretan preuzeo svoju privatnu skulpturicu Dimitrija Popovića donio je barem tračak glamoura, što je komisiji zacijelo odgovaralo.

Vidno uzbuđen, Van de Velde je (za razliku od većine hrvatskih kolega) održao i govor, u kojem je upozorio okupljene da ne zaboravljaju kako Europa stvara pregršt dobrih filmova svake godine. Budući da su dobri europski filmovi i bili ono što nas je za trajanja festivala držalo na životu, ta dobrohotna izjava djelovala je poput propovijedanja već preobraćenima; a zlobniku koji potpisuje i ovaj tekst učinila se pomalo neumjesnom, s obzirom da je Curenje doživio kao jedan od od slabijih filmova iz strane selekcije.

Da ne bi bilo zabune: riječ je o sasvim korektnu trileru. Dramsko težište počiva na liku policajca Eddyja (Cas Jansen, likom kao stvoren za postere na zidovima soba zaljubljivih tinejdžerki), koji miroljubivo obavlja svoj posao i muku muči oko toga što sa suprugom ne može začeti dijete. No dublje upoznavanje s njime spriječit će dramaturgija tipa iz zla u gore, koja će rastočiti Eddyjev lijepi mali život i natjerati ga da cijelim reagira na tuđe postupke: tajna policija natjerat će ga, naime, da joj posluži kao veza sa svojim prijateljem iz djetinjstva, ali pritom neće obavijestiti njegove šefove, koji će ga pak osumnjičiti da se druži s kriminalcima i prima mito, i sve tako. Stvari će doći dotle da se Eddy neće imati kome obratiti u svojoj potrazi za razumijevanjem i pravdom, pa će je morati uzeti u svoje ruke, ali s obzirom da je ovo europski film, znamo da mu ni to neće baš donijeti sreću.

Izrazito ne volim ovakav tip pripovijedanja, iz barem dva razloga. Prvi je to što se svaka takva priča doima iznimno iskonstruirano: redatelj na početku uvede pet-šest narativnih čimbenika i onda ih plete do samoga kraja, ne gubeći nijedan iz ruku. To se u scenarističkim školama zove zanatom, ali iz gledateljskih sjedalica djeluje kao čista artificijelnost. Drugi i čini mi se bitniji razlog mojoj nesklonosti leži u tome što svi takvi filmovi uz koje ste prisiljeni coktati jezikom i mrmljati si u bradu vidiš, vidiš, eh, takav je život zapravo nemaju veze sa životom. O tome se dosta pisalo na najeklatantnijem primjeru dramaturškog sviranja na isključivo crnim tipkama, Von Trierovu Plesu u tami, a Curenje samo podcrtava bizarnu činjenicu da upravo redatelji iz najrazmaženijih zemalja zauzimaju najmračnjačkije egzistencijalističke poze.

Čak i kao žanrovski film Curenje zapravo ne donosi novost u onoj kvaliteti — nacionalnoj specifičnosti — koja bi se s pravom očekivala od nizozemskoga filma: situacija koju obrađuje dovoljno je općenita da bi se s lakoćom mogla prenijeti u bilo koju zapadnu zemlju. Tako je, za ljubav koketiranja s tržištima izvan matične zemlje, odnosno suočavanja s američkom konkurencijom na tlu vlastite, Van de Velde počinio istu grešku koju čini i velika većina teških američkih ziheraša: reciklirao je već stotinama puta viđene elemente i začinio ih ne autorstvom, nego autorskom pozom. Razmjerna vještina kojom je taj postupak proveo u konačni film ne daje mu na kraju i pravo da bude prozvan najboljim redateljem u konkurenciji svega što smo na Puli vidjeli.

Vladimir C. Sever