Borba protiv šlepanja

Borba protiv šlepanja

Čini se da je nastupilo vrijeme kada daroviti mladi likovni umjetnici neće morati po završetku Akademije čekati barem pet, šest godina na neki elitniji galerijski prostor u koji zalaze kolekcionari i redoviti imućniji kupci slika

Nesvakidašnji potez dvaju malih, ali respektabilnih zagrebačkih gornjogradskih galerija, koje propagiraju suvremenu umjetnost, važan je događaj za likovnu zajednicu što tek izlazi s Akademije likovnih umjetnosti. Naime, 11. lipnja Galerija Beck u Habdelićevoj postavila je izložbu diplomanata ALU Gordane Bakić (1972) i Davida Maljkovića (1973), a u bliskom je susjedstvu Galerija Tituš u Ulici Tituša Brezovačkog otvorila svoj prostor diplomantu ALU Krešimiru Popoviću (197?). Čini se da je nastupilo vrijeme kada daroviti mladi likovni umjetnici neće morati po završetku Akademije čekati barem pet, šest godina na neki elitniji galerijski prostor u koji zalaze kolekcionari i redoviti imućniji kupci slika. Nemojmo biti licemjerni pa očekivati da mladi talenti nakon Akademije žive samo od Umjetnosti i Ljubavi. Istina je kako u posljednjih nekoliko godina u Zagrebu cvatu neke nove galerije, ali najčešće se događa da te prostore, gdje mladi redovito izlažu, sloj kupaca slika uopće ne pohodi.

Reklo bismo da su nabrijani

Dok je Krešimir Popović još u rangu likovnog anonimusa (al' neće zadugo), Gordana Bakić i David Maljković već su nam dobro znana imena s raznih velikih skupnih izložbi. Gordana je kao mlada snaga bila uvrštena u izložbu Razmeđa u Umjetničkom paviljonu, gdje sam ustanovila da je tamo svojim radovima podigla prosjek kvalitete ostalih eksponata, a David Maljković početkom se ove godine predstavio na Salonu mladih na Zagrebačkom velesajmu. Sve troje umjetnika posjeduje jaku umjetničku osobnost (nabrijani su, rekli bismo), teže za stvaranjem prepoznatljiva individualnog umjetničkog jezika koji bi ih razlikovao od mase drugih mladih umjetnika svoje generacije. Ima u njima nešto buntovničko, prevratničko, vitalno i divlje, što nije samo posljedica dobi, nego, čini mi se karaktera, a to je sretnija varijanta. Pikturalna genealogija ukorijenjena im je u suvremeni život, masovnu i tehnološku kulturu i znakovlje, i dok su Popović i Maljković skloni neprestanu iscrpljivanju i obnavljanju pikturalnih slojeva plohe primjenom različitih kombiniranih tehnika, Gordana Bakić uspostavlja vlastiti ikonološki repertoar kao (trenutno) najrazrađeniji i najdovršeniji. Popović najviše teži narativnosti, priča priču: njegovi slikocrteži i slikostripovi sastoje se od banalnih svakodnevnih situacija, egzistencijalnih frustracija i trauma ili dilema o umjetničkom putu i sazrijevanju. Krešo je mali filozof i kontemplativac, muče ga anomalije društva (kojima pridodaje element groteske), ali uspostavlja zdrav odmak od bolesnog društva. Sve troje mladih umjetnika bori se protiv masovnog eklekticizma, trendova, raznih izama u likovnosti, ne pokušavaju se šlepati na nečije tuđe gotove formule. Spajajući figuraciju i apstrakciju slobodno, bez predrasuda (ova generacija je, čini se, konačno prevladala tzv. povijesni tzv. sukob između Figuracije i Apstrakcije!), oni rade slike s nekoliko razina tumačenja i slojeva pikturalne arhitektonike (Maljković), ne težeći pošto-poto za lažnom originalnošću, blefom i šokiranjem.

Umjetnici koje ćemo obvezno nastaviti temeljito pratiti...

Iva Körbler