Arhitektura koja mijenja sudbinu grada

Arhitektura koja mijenja sudbinu grada

Iako Gehryjev uspjeh mnogi cinično pripisuju tipično američkoj površnoj spektakularnosti, iza zavodljive pojavnosti nalazi se snažna volja za promjenom ustaljenih konvencija i infantilna znatiželja u stalnu traganju za novim, kao i strpljivi mukotrpni rad kojim još do pojedinosti kontrolira proces dizajna svakoga projekta u uredu što broji 140 ljudi

Kada je legendarni japanski fotograf Yukio Futagawa 1980. u posebnom izdanju edicije GA, Global Architecture 1970-1980, ekskluzivni niz ostvarenja što su obilježila prijelomne sedamdesete zaključio vlastitom kućom Franka O. Gehryja, tada slabo poznata američkog arhitekta, vjerojatno nije bio svjestan dalekovidnosti svoga izbora. Naime Gehryjeva rezidencija u Santa Moniki iz 1978. bila je njegova prva realizacija što je izazvala šire zanimanje arhitektonske publike nakon gotovo dva desetljeća samostalna djelovanja. Karijera dotadašnjeg autsajdera, koji je bio uglavnom poznat po dizajnu neobična pokućstva od valovite ljepenke, nakon maestralna redizajna skromna bungalova krenula je vrtoglavim usponom do današnje pozicije jednog od najinventivnijih i najutjecajnijih svjetskih arhitekata, dobitnika Pritzkerove nagrade 1989. Iako u opus ubraja i ostvarenja poput znamenitoga Muzeja Guggenheim u Bilbau iz 1997, koji su mnogi proglasili remek-djelom na prijelazu stoljeća, prema izložbi što je postavljena u drugom, još poznatijem Guggenheimovu muzeju, onom njujorškom, čini se da njegova karijera još nije dosegnula vrhunac.

678 milijuna dolara za treći Guggenheim

Retrospektivna izložba jednostavna naslova Frank Gehry, Architect, koja će potrajati do kraja kolovoza, daje presjek tridesetogodišnjeg rada prezentacijom četrdesetak najvažnijih realizacija i projekata, od kojih se neki još grade ili su u pripremi, poput novoga njujorškog Guggenheima, ocijenjena još spektakularnijim od španjolskog. No, da bi došlo do izgradnje i trećeg muzeja poznate zaklade, potrebno je osigurati 678 milijuna dolara, stoga izložba nije samo vraćanje duga arhitektu nego i Guggenheimova samopromocija, koju je direktor Thomas Krens spretno tempirao usred kampanje prikupljanja novca za novo proširenje. Izložbom se učvršćuje Gehryjev poslijebilbaovski status svjetske arhitektonske megazvijezde, a postavom u veličanstvenoj prostornosti Wrightove rotonde iskazuje namjera ustoličenja nasljednika najvećeg američkog arhitekta dvadesetog stoljeća. Aspiracije nisu bez osnove ne samo zbog kreativnih dosega i recepcije u javnosti nego ponajprije zbog činjenice da ni jedan američki arhitekt nakon Wrighta nije otišao dalje u afirmaciji uloge arhitekta u suvremenom demokratskom društvu.

Metaforom imaginarnoga grada, sastavljena od različitih arhitektonskih objekata prikazanih desecima radnih maketa, skica, crteža i fotografija poredanih duž spiralno penjuće Wrightove ulice, pokazana je evolucija Gehryjeva pristupa od ranih oslanjanja na modernistički idiom u realizacijama skromnih obiteljskih kuća do postupna razvoja vlastite osebujne estetike u velikim javnim narudžbama raznih tipologija, izvedenih u staklu, čeliku i titanu. A taj razvoj imao je trajni uzlazni trend, uz nekoliko skokovitih promjena.

Ograničenja kutijaste geometrije

Gehry je rođen u Torontu 1929. godine, ali je 1947. s obitelji preselio u Los Angeles, za koji je vezan do danas. Po završetku studija na Sveučilištu južne Kalifornije 1954. radi u nekoliko arhitektonskih biroa, a zatim godinu dana studira urbanističko planiranje na Harvardu. Nakon jednogodišnjeg boravka u Parizu, gdje upoznaje djela Le Corbusiera, vraća se 1962. u Kaliforniju i otvara vlastiti ured u Santa Moniki. Njegovi rani radovi zasnovani su na lokalnom urbanom vernakularizmu i modernističkoj tradiciji na kojoj je školovan (Neutra, Wright). No ubrzo se oslobađa ograničenja kutijaste geometrije, a komercijalnu praksu zamjenjuje artistički vođenim atelijerom. Stalno istraživanje izražajnih mogućnosti materijala i dodir sa suvremenim umjetničkim kretanjima u prijateljevanju i suradnji s poznatim umjetnicima reflektiraju se u jedinstvenom arhitektonskom vokabularu, koji potkraj sedamdesetih poprima obilježja dekonstrukcije. Vođen osobnom arhitektonskom vizijom stvara kolažirane kompozicije od nađenog materijala. Umjesto da kreira zgrade on stvara ad-hoc asemblaže funkcionalnih skulptura. Najizrazitiji je primjer takva pristupa već spomenuta obnova vlastite obiteljske kuće iz 1978, ponovljena u istoj maniri 1992, koja mu omogućuje potpunu slobodu eksperimentiranja materijalima i prostornom dinamikom. Oko ogoljene strukture postojeće dvoetažne kuće gradi novi perimetar proizvodeći neočekivane prostorne sekvence. Tako dobivenu kompoziciju zamata slojevima od valovitog lima, šperploče i metalnih mreža, materijala atipičnog za rezidencijalnu namjenu. Vanjsku membranu perforira velikim staklenim otvorima rotiranih prizmatičnih oblika s naglašenim drvenim okvirima, a fluidnost prostora i razotkrivena drvena konstrukcija, s koje je skinuta žbuka, proizvode u interijeru dojam procesualnosti i pokrenutosti. Uvjeren da »kuće u izgradnji izgledaju ljepše nego kada su završene« u sličnu postupku radi i druga ostvarenja iste tipologije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih: Indiana Avenue Studios (1981) i Norton Residence (1984). Slava koju stječe donosi mu i prve veće javne narudžbe poput Pravnog učilišta Loyola, gdje od 1978. u nekoliko faza postupno izgrađuje školski campus. Metoda work-in-progress rezultira neaksijalnom organizacijom koja izaziva dojam neplaniranosti pojačan različitim individualnim karakterom svake od građevina. Dalji razvoj Gehryjeve arhitektonike, jukstapozicijom naizgled nespojivih elemenata u koliziji i prividu nereda, traži slobodnijoj grupnoj formi tipa objekata-u-okolišu u ostvarenjima Winton Guest House (1987) i Schnabel Residence (1989).

Interes za zaobljene forme prvi je put zamjetan u dizajnu stolaca iz serije Easy Edges (1969-73). Ondulacijom višeslojne valovite ljepenke, kojom se inače koristi za radne makete, stvara funkcionalne objekte atraktivne vizualnosti, prozvane zbog unikatnog dizajna i niske cijene Volkswagenom među pokućstvom. Graciozne produkte prve serije slijedi voluminoznija bulky-verzija Experimental Edges (1979-82) te posljednja kolekcija (1989-92) od traka tankoga laminiranog drveta, savijenih i isprepletenih u fluidne košaraste forme.

Vrtlog zakrivljenih bijelih zidova

Iskustva stečena u dizajnu namještaja Gehry primjenjuje u razvoju arhitektonskog jezika. Dramatična promjena u smjeru tzv. eksplodirane estetike zakrivljenih elemenata nastupa u projektu za Muzej dizajna i proizvodni pogon Vitra (1989), njegovu prvom europskom zadatku. Konačno napustivši geometriju ravnih linija i ploha, komponira građevinu kao stalno promjenjiv vrtlog zakrivljenih bijelih zidova, spiralnih formi i distordiranih kubusa, koji, naizgled eksterijerno nepovezani, stvaraju u interijeru dinamičnu prostornu međuigru. No, pored stilističkih promjena, još važnijim se čini inovacija u metodi rada. Iako i dalje početnu fazu projekta zasniva na znamenitim sketchy-skicama i radnim modelima, Gehry od tada mijenja tradicionalni arhitektonski habitus, svjestan da jedino uporabom moćne računalne tehnologije može ostvariti svoje složene zamisli.

Bilbao — barokne zaobljene forme

Primjenom kompjutorskog softvera CATIA, izvorno kreirana za potrebe francuske svemirske industrije, i umreženjem s računalima robotiziranih izvođačkih strojeva otvaraju mu se dotada neslućene oblikovne i prizvodne mogućnosti, koje do punog izražaja dolaze u ostvarenju zamršene skulpturalne raskoši Bilbao Guggenheima iz 1997. Elegantno djelo ekspresivne pojavnosti što asocira na barokne zaobljene forme ubrzo postaje trademark Gehryjeva prepoznatljiva stila. Uspješna manipulacija zahtjevnih programskih i kontekstualnih uvjeta, originalna primjena konstrukcija i novih materijala (titan) te inovacije u muzejskoj tipologiji samo su neke od maestralno odrađenih dionica u toj građevini-skulpturi, koja dokazuje da se arhitekturom može promijeniti sudbina grada. U istom duhu nastaju i ostala djela s kraja devedesetih, poput interpolacije Nationale-Nederlanden u Pragu (1996), poznatije po nadimku Fred i Ginger, poslovnog kompleksa Neue Zoollhof u Düsseldorfu (1999), hrama rock glazbe Experience Music Project u Seattleu (2000), multivalentnog kompleksa DG Bank u središtu Berlina (2001), Koncertne dvorane Walt Disney u Los Angelesu, koja se još gradi, te mnogobrojni projekti poput spomenutoga Guggenheima na East Riveru (1998). Oni svjedoče o kompleksnosti i kontradikcijama arhitektonskoga postupka, koji majstorski spaja naizgled nespojivo: snove i zbilju, artističko vizionarstvo i rigoroznu tehničku kontrolu, naglašeni individualni pristup i fraktaličnu suvremenu kulturu kojoj pripada, originalni vokabular i iznenađujuće suglasje s kontekstom u koji se interpolira.

Iako Gehryjev uspjeh mnogi cinično pripisuju tipično američkoj površnoj spektakularnosti, iza zavodljive pojavnosti nalazi se snažna volja za promjenom ustaljenih konvencija i infantilna znatiželja u stalnu traganju za novim, kao i strpljivi mukotrpni rad kojim još do pojedinosti kontrolira proces dizajna svakoga projekta u uredu što broji 140 ljudi.

Množina projekata razasutih širom svijeta na kojima trenutno radi obećava da od sedamdeset dvogodišnjeg Gehryja možemo očekivati nova uzbudljiva iznenađenja.

Vinko Penezić