Aberdeen

Aberdeen, red. Hans Petter Molland

Žanr filma ceste već dugo potiče maštu europskih filmaša. Nerazdvojivo povezan s prostranstvima Amerike, koja je pak nerazdvojivo povezana s pojmom filma, road movie obećava mnogo toga na posve podsvjesnoj razini: pustolovinu, otkrića, neočekivane obrate, pa na koncu i stjecanje određenog uvida u vlastitu i tuđu ljudskost. Riječ je o kvalitetama koje stoje s one strane obzorja razumskog, te su time kao stvorene za one Europejce koji bi htjeli razbiti komornost i skučenost svoga nacionalnog filma. Ako apstrahiramo karijeru Wima Wendersa još od Kraljeva ceste, prvu će asocijaciju na suvremeni europski road movie u domaćeg kritičara pobuditi određeni noviji domaći filmovi, u prvom redu Polagana predaja Brune Gamulina, pobjednik ovogodišnje Pule.

No kao što je to bio slučaj i s još jednim nagrađenim domaćim filmom, na ovogodišnjem je Pula film festivalu (kako se ta manifestacija danas službeno zove) prikazan jedan strani film koji daleko uspješnije realizira zamisli koje su u domaćemu ostale nedovoljno iskorištene. Kraljica noći Branka Schmidta, ipak, tek se dijelom dotiče teme kojoj je posvećena čitava Maléna; Gamulinov se film dade mnogo uspješnije čitav supsumirati pod Aberdeen Hansa P. Mollanda, norveško-britansku koprodukciju, koja uspijeva u onome gdje je hrvatski autor tek deklarativan.

Konkretnije, Gamulin je tek na riječima (u festivalskom katalogu) uspješno izrazio temu svog filma — rasap ega čovjeka koji je izgubio ideale — dok se konačno ostvarenje izgubilo u podzapletima koji su protagonistovu liku oduzeli nužnu tragičnu snagu. Mollandov film ima daleko manje zapleta. Redatelja isključivo zanima priča o uspješnoj mladoj britanskoj poslovnoj ženi Kaisi (sjajna Lena Headey), čiji se emotivno poluprazan svijet polako počne urušavati nakon što je bolesna majka (još predivna Charlotte Rampling) zamoli da ode u Norvešku po svog oca alkoholičara (uvijek izvrsna Stellana Skarsgarda). To i jest čitav zaplet: kako otići u drugi svijet i suočiti se s dijelom svoje prošlosti koji se tako dugo i toliko uspješno mogao gurati pod tepih. A premda se ispočetka čini da će Kaisa sve to brzo obaviti zrakoplovom, kronična i sramotna očeva bolest primorat će ih da pođu cestom. Eto road movieja, sa svime što to sa sobom nosi, uključujući i za žanr rijetko pomno obrađenu problematiku pitanja osobnog digniteta, pa i identiteta.

Nikad ne gubeći iz vida pomno praćenje putovanja svojih protagonista sa svim pripadajućim stranputicama (koje, na svu sreću, najčešće ne pripadaju repertoaru žanrovskih klišeja) Molland stvara sjajnu simbiozu analize karaktera i neizvjesnosti oko konačnog rješenja njihovih međuodnosa. Tako jednostavno, a tako pametno: volio bih da ova dva pridjeva daleko češće mogu primijeniti i na hrvatski film.

Vladimir C. Sever