Zanimljivo i duhovito

Večera s idiotom, red. Francis Veber

Večeru s idiotom Francisa Vebera moglo bi se uz malo šale nazvati nastavljačem film d'arta, davnoga filmskog razdoblja u Francuskoj, znakovitom po ranim ekranizacijama kazališnih komada. Da prije šezdesetak godina zvuk nije pridodan slici, ovaj se film po načinu režije ne bi mnogo razlikovao od, primjerice, Ubojstva markiza od Guisea. Dakako, pretjerujem. Ipak, dominanta ili temelj ovoga filma kazališna je pozornica. Jer, stan u kojem se odvija gotovo cijeli film zamjenjuje upravo pozornicu, a njegova vrata služe kao prirodni arhitektonski ulazi na scenu. No, unatoč svemu tome, ovaj film uopće nije razočaranje. Upravo suprotno: može se zaključiti da je riječ o vrlo dobroj komediji u kojoj dominira sjajni Jacques Villers, jedan od najpoznatijih francuskih komičara od vremena Luisa De Funesa ili Bourvila, Fernandela ili Jacquesa Tatija. Ovaj debeljuckasti, sada već znatno proćelavi glumac, koji u velikoj mjeri podsjeća na Dannyja De Vita (ili obratno, svejedno) posjeduje nevjerojatne mogućnosti verbalne i facijalne ekpresije, ali i kontrole, što sve skupa rezultira kreiranjem vrlo uvjerljiva karaktera koji nije, što je najvažnije, karikatura, nego simpatični bedak koji ima ne samo svoj hobi i život već i svoje trenutke blistave bistrine koje, nažalost, uvijek slijede isto takvi momenti nesmotrenih, nekoncentriranih i nepromišljenih postupaka koje cinici i oni nedobronamjerni nazivaju glupostima, a takve ljude glupanima i budalama.

Njegov oponent je bogat, mladi čovjek, član društva bizarnih običaja: pronalaženja budala i glupana koji im, jednom tjedno, služe kao odlična zabava za vrijeme večere na koju svoje budale dovode kao skupocjene trofeje koje zatim ismijavaju. Vrlo okrutna zabava, ali za ismijavanje, pa čak i smijeh, kako to tvrdi Henri Bergson, potrebna je stanovita doza hladnoće i neemocionalnosti. Stoga je malo ljudi koji se mogu smijati samima sebi, a mnogo više onih koji se smiju drugima. Biblija je Biblija.

Nažalost, članu bizarnog društva dogodit će se dvije nezgode: istegnut će leđni mišić na golfu, što će ga spriječiti da ode na večeru, i ostavit će ga žena, jer joj je odvratna njegova neobična zabava. On i njegova budala provest će cijelu večer zajedno pokušavajući pronaći način da vrate ženu doma, dok će kroz stan prodefilirati niz likova: njegov prijatelj kojem je oteo istu ženu, budalin prijatelj koji preko telefona otkriva da ga žena vara s čovjekom za kojeg su vjerovali da je sa ženom člana bratstva, ljubavnica sa tri psa i, napokon, žena koju će bedak zamijeniti za ljubavnicu i ispričati joj sve o ljubavnici svoga novog prijatelja. Već na osnovi nejasnoće i zamršenosti ove prethodne rečenice jasno je da je riječ o kombinaciji komedije karaktera i zablude, predlošku zastupljenu u našoj kulturi već stoljećima.

No, Veber iznevjeruje klasični predložak, u kojem svatko na kraju dobiva ono što i zaslužuje. Vrlo iskren i inteligentan razgovor koji Villers telefonski vodi s odbjeglom ženom nabrajajući argumente kojima je uvjerava koliko je muž voli i što je sve zbog nje prepatio bit će preokrenut u svoju suprotnost i sve će krenuti iz početka, od točke u kojem je i film ili filmska igra i započela.

Sve u svemu vrlo zanimljiv i duhovit film: brzina dijaloga, jezične zafrkancije, snalažljivo-doslovno prevedene, redateljska usmjerenost na blize i krupne planove pogodne za brzu cut-montažu i transferiranje tona u kontraplan koji je reakcija na glupost i drskost, odlična mizanscenska rješenja, zanimljivo preoblikovanje tradicionalnih komedijskih karaktera u suvremene — bitne su kvalitete malog Veberova filma, koji zaslužuje veću pozornost publike.

Dario Marković