Vraćeno svjetlo

The Moebius Strip, projekt Gillesa Jobina, MBZ, 2001.

U davna vremena, kad još nije bilo Tjedna suvremenog plesa ni Eurokaza, zagrebački Muzički biennale je na ovim, uvijek ispolitiziranim prostorima bio rijetki prozor u svijet, slobodna zona, mjesto otvoreno za nova glazbena a onda i glazbeno scenska događanja. Suvremeni kompozitori često su multimedijalno orijentirani i vizualizacija zvuka pokretom vrlo im je bliska. Zapravo se tu novim senzibilitetom, između glazbe i plesa, zvuka i pokreta, otvorio neiscrpan prostor međusobnog propitkivanja i osluškivanja, stapanja i suprotstavljanja.

Ovogodišnji Biennale bio je koproducent baleta The Moebius Strip i mi smo u Zagrebu vidjeli pretpremijeru. Koreografija Gillesa Jobina, glazba Franza Treichlera i svjetlo Daniela Demonta čine čvrstu i osmišljenu strukturu projekta. Dok zvuk ispunjava prostor, tijela plesača se mirno i u čistim linijama dižu i pružaju po podu ugodno prianjajući cijelom površinom o tlo. Kao diskretne intervencije u prostoru tijela bez otpora puštaju prolaz vibracijama koje se dugo zgušnjavaju. Titrajući zvuk vodi priču. Predstava se lagano gradi i dok se s jedne strane čini posve apstraktnom, s druge — tijelo uvijek nosi svoje konotacije.

Slučajni susreti (ili ništa nije slučajno) i kontakti odjednom postaju višeznačni, kao i mogućnost izbora kretanja: jedan preko drugoga (sebično, agresivno) ili podmećući se (pažljivo, dirljivo) jedan pod drugoga. Očiti su elementi improvizacije unutar čvrstog koncepta. Zanimljivo je podsjetiti se da smo Jobina vidjeli nedavno

na Tjednu suvremenog plesa. Tada je gostovao s predstavom Braindance. Sličnog početka, razbacanih cipela i s ritualom obuvanja i ulaska u prostor scene, obje predstave koriste elemente performansa. No dok se u Braindanceu mjestimično vrlo tendenciozno manipulira ljudskim mesom, The Moebius Strip nosi zrelije, mudrije propitkivanje tijela umreženog u vremenskoprostornu paradigmu.

Kraj predstave izveden je logično i dojmljivo. Crno-bijela rešetkasta struktura na podu zvukom dobiva treću dimenziju. Uz jednolično vibriranje čuju se krčenja, neke smetnje, i vide se tijela-sjene koja se kreću po toj savršenoj svjetlosnoj rešetki — kao neke čudne nepravilne izrasline. Sve lagano tamni i tihne, rešetka upija tijela, a vraćeno svjetlo otkriva pažljivo položenu praznu odjeću...

Maja Đurinović