Uznički crteži kao kalendar apsa

Uznički crteži kao kalendar apsa

Uskoro, u izdanju Apertus naklade, izići će monografija uzničkih crteža Krste Hegedušića, nastalih u razdoblju od godine 1931-1941. Hegedušićeve crtačke bilježnice sadrže 128 crteža od kojih se 114 prvi put publiciraju. Na taj će se način dostojno obilježiti jubilej značajan ne samo za hrvatsku likovnu umjetnost, nego i za našu socijalnu i političku misao

Umjetnost jest biti zabrinut istinom.

Franz Kafka

Ovu svoju uzničku likovnu produkciju Krsto Hegedušić nazivao je »reportažom« (ponekad i »filmom«), a odlučio se za nju već u zatvoru Kotarskog suda u Koprivnici 1931, sve u nakani da o svom hapsanskom iskustvu ostavi vjerodostojno svjedočanstvo o »stanju čovjeka« te galeriju likova koja će mu poslužiti, jednom, za artikulaciju monumentalnih kompozicija, ili kao podloga grafičkim listovima. Krsto Hegedušić ove »reportaže« nije, dakako, smatrao »konačnom formom«. Bio je svjestan da je u kazamatima radio »pod terorom objekta«, što nije dopuštalo apstrahiranje detalja. Međutim, upravo množina detalja najrječitije govori o umjetnikovom neposrednom i intenzivnom doživljaju likova i situacija u zatvorima te će se vremenom iskazati kao tezaurus iz kojeg će Hegedušić godinama crpsti emotivne poticaje i ikonografske pojedinosti, podjednako za »Podravske motive« (1933), kao i za ulja i tempere kao što su »Uze Sudbenog stola« (1932), »Transport logoraša« (1963) ili »Djecu ćelije br. 8« (nekoliko varijanti).

Krležin susret s Hegedušićevim uzničkim ciklusima bit će od važnosti za potkrepljivanje jedne nove poetike: on se, naime, u Predgovoru Podravskim motivima otvoreno suprotstavlja harkovskoj liniji teorije tendenciozne umjetnosti, za koju kaže da je treba skinuti s dnevnog reda. U Hegedušićevim crtačkim bilješkama Krleža nalazi elan subjektivnog doživljaja koji za umjetnost smatra važnijim od zagovaranja socijalne intencije u likovnom djelu. Za Krležinu tezu o sekularizaciji umjetničkog stvaralaštva Hegedušićevi zatvorski crteži bili su dokazno sredstvo. U njima dominira najsvakodnevnija prolaznost, stvarnost našeg vlastitog života. Taj Hegedušićev individualni uvid u krvavo i čovjeka nedostojno stanje naših prilika, u tu grafičku dijagnozu naše stvarnosti, to njegovo neposredno sagledavanje biti predmeta i zbivanja u jednom istinskom doživljajnom aktu Miroslav Kreleža je iskoristio u Predgovoru Podravskim motivima kao nešto na što se oslanja njegov obračun s fiktivnim artističkim ljevičarstvom. Od Hegedušića nacrtane životne istinitosti on suprotstavlja uobičajenim ilustracijama tema tendenciozne umjetnosti, koje su bile aktualne i u grupi Zemlja, vjerujući da stvarati umjetnički nadareno znači podavati se snažnim životnim nagonima, a ne nekoj dogmi. (...)

Hegedušić nije hladan promatrač zatvorskih motiva; on predmete misli, osjeća i predočava istodobno. Refleksivno i subjektivno se isprepleću i nadograđuju. Takav odnos prema predmetu ne proizlazi samo iz njegova značaja i, konačno, situacije u kojoj se nalazi, nego i iz sklonosti za socijalno angažiranu umjetnost koja je bila program grupe Zemlja.

Hegedušić, međutim, ne radi »reportaže« samo radi predstavljanja zemljaških uvjerenja, nego i zbog protivljenja zločinu (...) teroru i samovolji u jugoslavenskim kazamatima. Ali i zbog straha i nelagode koji ga obuzimaju u tijesnim, prljavim i smrdljivim zatvorskim ćelijama. On pozorno promatra i psihološki analizira likove supatnika, uglavnom adolescenata, koje su socijalna obespravljenost, policijska brutalnost ili obiteljsko nasilje ljudski i društveno degradirali. (...)

Svoju usamljenost Hegedušić nastoji prevladati, nadasve, crtačkim radom. Njegove su »reportaže« sociometrija uvjeta opstanka čovjeka ne samo u zatvoru, nego i u onodobnom društvu. Njega ne vodi samo umjetnički interes, nego i nagon za spoznajom; otkriva, i to zapisuje, da »stvari u zbilji« izgledaju drugačije nego u intelektualnoj predodžbi, pa i u onoj zemljaškoj. On u »reportažama« aktualizira taj problem: ozbiljuje zbilju da bi ona i u umjetnosti mogla zadobiti egzemplarnu važnost.

Hegedušićevi crteži nisu, međutim samo zbir uzničkih pojavnosti, sređeni inventar pojedinosti, već i subjektivna istina o činjenicama. U svakom crtežu možemo iščitati neka prikrivena značenja: osjećaj pravednosti, ljubav za bližnjega, žalac ironije ili oštricu osude. Socijalni osjećaj, sensus communis, pomaže mu da osobito čuvstveno reagira na sve podražaje iz okruženja. Ne privlače ga toliko krikovi (iako ih čuje!), koliko jedva uočljivi znakovi mučenja i zlostavljanja. Realizam cjeline, međutim, priječi moguću neusklađenost emocionalne i estetske sadržine crteža.

Miroslav Krleža u Predgovoru Podravskim motivima nije primjereno istaknuo razlike Hegedušićevih zatvorskih crteža od ideoplastične umjetnosti koja je zagovarana u krugu Zemlje, a na međunarodnom planu, nakon uvođenja (1932) sintagme socijalistički realizam, postala opće načelo tendenciozne umjetnosti; Hegedušić u svojim »reportažama«, naime, ne prikazuje ideje nego životnu stvarnost, organsko svakodnevlje.

Hrvatska moderna umjetnost nije dotad vidjela istinskijih socijalnih osjećaja, dubljih spoznaja nekih vidova postojanja koji su mnogima bili nepoznati, pa i tuđi. I upravo u tome se otkriva differentia specifica Hegedušićevih uzničkih crteža naspram tendenciozne umjetnosti njegova doba, uključujući i opus Georga Grosza. (...)

Nastojanje da se u crtežima izrazi bezuvjetna istinitost dijelom se temelji na opažanjima u ambijentu i prilikama u kojima radi, na mračnoj strani zbilje. Iako zna da izvan zatvorskih zidova važe različite teorije umjetnosti, Hegedušića zaokuplja poglavito predmet koji mu je pred očima. Okružen je ljudima s dna društva i hoće tu istinu činiti vidljivom, ali ne pomoću simbola ili metafora, nego na krajnje realistički način. (...)

Realistička percepcija određuje u cijelosti osobine Hegedušićevih uzničkih crteža. U spoznaji objekata i modela važan je bio i njegov duševni doživljaj; tomu zahvaljujući od »beznačajnih ljudi« uspijeva stvoriti značajeve. Jedinstvom izvanjskog i unutrašnjeg opažanja popločen je put do otkrivanja istinitog u čovjeku. Istinski čovjek, naravno, i u umjetnosti i u životu ostaje samo ideal. (...)

Hegedušićevi crteži daleko su od svake afektivnosti; umjetnik je jednostavno i prirodno usredotočen na predmet kako bi opažanjem, a ne maštom, prodro do bitnoga u njemu. To nije put manifesta, ali vodi moralnom pročišćenju u dubokoj čovječnosti »reportaža«, dakle osmišljavanju života u neživotnim uvjetima.

Hegedušić među tim »tipovima« nastoji uočiti, naglasiti i potvrditi one njihove značajke koje osmišljavaju njihovu ljudskost. Nije u pitanju grupni (zemljaški), nego vrlo osoban pogled na svijet. (...)

Motive okrutnosti, ljudskog propadanja i očajanja umjetnici najčešće izražavaju grčevitim izrazom — sjetimo se samo govora o grozi E. A. Poea! — dok Hegedušić s prične kao promatračkog mjesta oblikuje te teme odmjereno, s empatijom. Svojstva njegovih uzničkih crteža ne proizlaze međutim samo iz teme, nego i iz umjetnikove naravi. Isto tako, njegova uznička fiziognomika ne ocrtava samo karakter uhićenika, nego i umjetnika. (...)

Sastavni dio Hegedušićevih uzničkih bilježnica, odnosno blokova, jesu dnevničke zabilješke — Kalendar apsa, kako ga je sam naslovio. Njegova stvaralačka zagriženost u konkretnoj situaciji nedvojbeno se nije mogla iscrpiti samo u likovnim reportažama. U odnosu na njih dnevničke bilješke imaju funkciju rekognicija: u njima nalazimo misaone predodžbe koje su istovjetne onima iz crteža. Svijest umjetnika funkcionira dakle i u likovnim i u misaonim predodžbama kao jedinstvena cjelina, bez obzira na raznolikost psiholoških uvjeta i konkretnih situacija. (...)

U Hegedušićevim zatvorskim crtežima nema simbola. A nema ni mašte. On događaje i likove crta onakve kakvi jesu. Konkretni prostori naseljeni su konkretnim osobama koje pričaju konkretne priče. Njegovo slikarsko gledanje je realističko: prosijavanje općeg kroz živu konkretnost. Zatvor je inače za većinu umjetnika Hegedušićevih suvremenika, uključujući i zemljaše, bio samo promišljen — u njega je zbiljski. (...)

Možda je upravo sada trenutak da se ukaže kako na one bitne, tako i na one istančane razlike između crteža Krste Hegedušića i grafika Georga Grosza, s kojim ga se često i na prijeporan način povezuje. Njih, međutim, dijeli, i uposebljuje, mnogo toga: sredina u kojoj djeluju (Groszova velegradska nasuprot Hegedušićeve malogradske i ruralne) kao i umjetnički pristup.

Dok Hegedušićevo neposredno sagledavanje biti nekog predmeta ili (socijalnog) zbivanja ide poglavito kroz doživljajni akt, Groszovo je podložnije racionalnoj analizi. Hegedušiću je nadasve važno činjenično stanje, Groszu dedukcija. Hegedušić prenosi neposrednu spoznaju, dok je Grosz sklon artističkoj konstrukciji. Ono što ih zbližava je isti ili sličan etički odnos prema vrijednostima, odnosno nevrijednostima okoline.

Hegedušićevi uznički crteži predočavaju organski život, a ne njegovu intelektualnu, odnosno umjetničku rekonstrukciju; ako imaju mane, to su mane nagona, a ne razuma.

Kad znamo da je Hegedušić svjesno izbjegavao svaku dealizaciju stvarnosti, pa i zatvorske, i zagovarao prikazivanje života kakav jest, onda njegova pobuna protiv naturalizma predstavlja paradoks. Ali samo prividan. Promatramo li njegov crtež pozorno uočit ćemo, zbog njegove razgovijetnosti, da je svaki detalj pretvoren u sveobuhvatnost. Njegova akribija nije u službi naturalističke identifikacije stvari, nego pokušaj traganja za istinskim realitetima. Naturalizam mu je prihvatljiv samo u onom slučaju kada njegova struktura ne odstupa od izražavanja biti sadržaja. (...)

Povezanost Podravskih motiva i uzničkih crteža je nedvojbena. Prijeporno međutim ostaje, pa i u Krležinom Predgovoru, shvaćanje i tumačenje te veze. Većina je autora tumačila ilustracije u Podravskim motivima kao preslike originalnih uzničkih crteža. Međutim, Hegedušić tu ne umnožava prvotni crtež, nego ga sintetizira u novom stvaralačkom aktu kroz obnovljeni duševni doživljaj; dakle, nije riječ o umnožavanju, nego o ponovnom stvaranju. (...)

I crteži i na njima zasnovane slike u tijesnoj su vezi s Hegedušićevom ljudskom sudbinom: bio je u više navrata utamničen, svaki put zbog svog značaja i uvjerenja. To neposredno i nesretno iskustvo s kazamatima Hegedušić nije pretvarao u koncept drame, oblikujući ga kroz paroksizam forme, nego u trijezan, istinoljubiv, neusiljen i cjelovit crtački izraz.

(Odlomci iz veće studije)

Vladimir Maleković