Utrka

Za blagdane se u našim gradovima organiziraju ulične utrke. Tada po asfaltu osvanu oznake za start i za cilj, pojave se zagonetne strelice što upućuju trkače kamo treba ići, zategnu se iznad kolnika veliki transparenti. Gradovi se natječu tko će privući poznatija imena, i ta se imena doista i pojave: kad dođe trenutak utrke (a to je obično večer uoči blagdana) možemo ih vidjeti gdje vezuju tenisice, gdje namještaju trake preko čela i gdje potom jure onim istim ulicama kojima mi imače svaki dan prolazimo. Duž pločnika stoje navijači, a na cilju (koji je na glavnom trgu) skupi se najviše gledatelja, pa pljeskaju kad pobjednik prekine prsima traku, i još više kad mu se dodjeljuje pehar. Sve se to ubrzo pretvori u narodno veselje, te se može i sumnjati koliko se okupljenih ondje našlo iz ljubavi prema sportu, a koliko iz ljubavi prema besplatnom jelu i piću.

I doista, zanimanje građana za utrku sasvim je osobite vrste. Oni jedva da su kadri zapamtiti ime onoga pobjednika, a kad se sve završi, niti mnogo raspravljaju o utrci, niti se točno sjećaju kako je zapravo izgledala; a o tome da bi komentirali postignuta vremena, ne može biti ni govora. Zato bi se čovjek mogao upitati čemu onda takve ulične utrke zapravo služe. Jer, očito je da one ne pridonose mnogo popularizaciji sporta, kao što je očito i to da njihovi rezultati ne ulaze ni u kakve važne statistike. Zašto onda organizatori ipak — uz mnogo truda i troška — svagda iznova priređuju takve manifestacije?

Očigledno je da oni nas, građane, gledaoce, žele nekako razveseliti, darovati nam nešto za blagdan. Ne vjerujem da pri tome ne vide kako ulična utrka nipošto nije isto što i prava utrka, utrka koja se događa na atletskoj stazi, na ograđenom stadionu. Jer, razlike su bitne, i idu na štetu ovih naših blagdanskih uličnih utrka.

Prvo, na stadionu čovjek — gdje god sjedio ili stajao — može pratiti cijeli tok utrke. Može je, dakle, doživjeti kao dramu koja ima svoj početak, vrhunac i rasplet, i može u toj drami uživati. Tako mu se pobjeda i poraz ukazuju u svoj svojoj veličini. Na ulici ništa slično nije moguće. Trkači prelaze iz jedne ulice u drugu, dok gledatelji mogu biti samo u jednoj od tih ulica. Nitko, dakle ne može pratiti cijeli tok utrke — osim onih organizatora što se voze u autu iza natjecatelja — i nitko ne vidi svu njezinu dramatičnost. Ono što mi vidimo, samo su ulomci.

Zato je i naš interes slabiji, i to je druga bitna razlika. Na stadionu, naime, na atletskoj stazi, utrka je svagda središnji događaj, i nema ničega što bi odvlačilo gledateljevu pažnju. Motreći utrku, on sudjeluje u kolektivnom činu, kao da prisustvuje kazališnoj predstavi ili kakvu svečanom obredu: uz pomoć svog interesa za događaj, on se identificira sa zajednicom. Na nekoliko trenutaka, rezultat utrke najvažnija je stvar na svijetu. A ni to na ulici nije moguće. Ne videći cjelinu, gledatelj ne vidi ni važnost same stvari. Osim toga, odvlače mu pažnju druge senzacije: izlozi, let golubova, ženske noge, razgovor ostalih gledatelja. Ukratko, za njega je utrka tek jedan od mnogobrojnih uličnih prizora.

Sve to, kažem, zacijelo znaju oni organizatori takvih utrka. A ipak inzistiraju na tome da ih uvijek iznova prirede. Imaju, dakle, i nekakav razlog. Kakav bi on mogao biti, otkriva nam činjenica da se sve to zbiva za blagdan. Reklo bi se, naime, da oni tom utrkom žele grad nekako ukrasiti. A ukrašavaju ga tako što mu pridodaju neke nove dimenzije.

Ponajprije, zbog utrke, mi grad vidimo drugačijim očima nego inače. Kad pročitamo one brojke na kolniku, odjednom nam se objasni kolike su točno udaljenosti što ih svaki dan po gradu prevaljujemo, i to nas iznenadi. One nam se učine velike ili male, a u svakom slučaju, postajemo svjesni da postoje.

A drugo, grad se tada — ulični asfalt — otkrije kao moguće poprište sportske borbe, kao mjesto gdje se može zbivati i nešto drugo, veće i dramatičnije od naših svakodnevnih rutinskih prolazaka. Tako vidimo u novom svjetlu i značenje mjesta u kojem živimo. I, vidimo drugačije sebe u tom mjestu.

Zbog nas se, uostalom, cijela ta ceremonija i organizira. Jer, ona zacijelo ima simboličnu namjenu, želi nam nešto otkriti o nama samima i o gradu u kojem živimo. I, možda mi tu poruku svaki put i primimo, premda toga nismo sasvim svjesni. Svakako, upravo na tu simboliku i računaju oni organizatri.

Jer, ako se malo bolje pogleda, trkači i nisu ništa drugo nego slika i prilika nas samih. Onako kako oni za blagdan trče ulicama, tako mi u svome životu klipsamo svaki dan. Ta, zar i sami ne govorimo kako moramo trčati ovamo ili onamo, ili kako smo cijeli dan trčali, te smo spali s nogu? A kad trčimo, trčimo ulicama, upravo kao i oni natjecatelji.

I, upravo kao i oni, dobro znamo da od toga trčanja neće biti nekakve velike vajde. Kao što oni trče zato da bi sebi pokazali da mogu, ili da bi se usporedili s drugim sličnim entuzijastima, tako i mi kroz svoj život jurimo za nekim nejasnim i pomalo maglovitim ciljevima, ne znajući ni sami što želimo postići. I, kao što trkači na kraju dobivaju pehar koji se smjesta zaboravlja, tako i mi postižemo nešto za što nikoga nije ozbiljno briga. Kao što te trkače većina prolaznika jedva da ozbiljno i gleda, jednako tako malo tko obraća pažnju na našu životnu utrku što se odvija po istim tim ulicama.

Odnosno, točnije, netko ipak obraća pažnju. Postoje dobri ljudi koji uviđaju koliko je sve to skupa simbolično i tužno, pa zato nastoje pomoći trkačima: poslažu se uz cestu, pružaju im posude s vodom, dodaju vlažne maramice, čak i sendviče. Oni sve vide i znaju, i da njih nema, utrka ne bi imala smisla. A što je najljepše, njih nitko ne organizira, nego oni sve to rade na svoju ruku.

No, možda se utrka i organizira upravo radi njih? Možda se organizira zato da bismo mi vidjeli — i to baš uoči blagdana — što oni rade, i da bismo shvatili kako je upravo to ono najvažnije, i u toj utrci i u našem životu?