Urbana plemena

Urbana plemena

Benjamin Perasović govori o svojoj novoj knjizi Urbana plemena — sociologija subkultura u Hrvatskoj

Sociolog Benjamin Perasović jedan je od rijetkih kojeg se u Hrvatskoj ozbiljno pitalo o subkulturama i popratnim fenomenima. Upravo mu je u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izašla prva opširnija sociološka studija o stvaranju i razvoju subkultura u Hrvatskoj Urbana plemena — sociologija subkultura u Hrvatskoj, nastala kao proširena doktorska disertacija. Perasović je šire poznat i kao koautor studije o Bad Blue Boysima Socijalni i psihološki aspekti nasilničkog ponašanja sportske publike te mnogih znanstvenih radova objavljivanih od fanzina do stručnih časopisa.

Afektivni savez

O čemu je riječ u knjizi?

— Knjiga je podijeljena na tri dijela. U prvome se nalaze poglavlja nastanka sociologije subkulture i moj su izbor s obzirom na dosadašnje praćenje teorija o životu subkulturnih aktera, uz određeno nasilje nad širinom područja. Tu su, dakle, poglavlja o čikaškoj školi, teoriji delinkventne subkulture, interakcionizmu, konceptu moralne panike, kontrakulturi, kao i nezaobilaznoj birmingemskoj školi, te nagovještaju postsubkulturnih studija. Prvo poglavlje bila je moja zadaća, dug studentima i svima koji prate problematiku, naime, o pojmu subkulture govori se već dugo, a da naši dosadašnji radovi nisu otišli dalje od pet do deset kartica objašnjenja osnovnih orijentacija. U drugom dijelu nalazi se prikaz glavnih subkulturnih stilova u Hrvatskoj s primjerima iz Zagreba, ali s mogućnošću primjene i na druge sredine. Imamo prikaz od kraja sedamdesetih kada hašomani, šminkeri i štemeri čine tri glavne subkulturne grupe, preko punka i hardcorea do fragmentacije i novog otpadništva osamdesetih, preko darkera, rockabillyja, navijačkog plemena, sve do hip-hopa i heavy metala. Tu je i manje poglavlje o uporabi droge i odnosima subkulture i novih društvenih pokreta te prilog o fanzinima. Naglasak je na kraju sedamdesetih i osamdesetima, dok je početkom rata u Hrvatskoj razrada uglavnom stala, osim poglavlja o techno-plemenu. U trećem dijelu pokušavam dovesti u vezu prvi i drugi dio te predložiti neke nove pojmove. Znam da knjiga nije obuhvatila baš sve, neki će akteri subkulture sigurno prigovarati, ali nadam se da će mi biti oprošteno jer je prva koja opširnije govori o toj temi.

Zašto subkulture nazivaš urbanim plemenima?

— Pojam plemena problematičan je zbog cijele svoje historije kao dijela kolonijalističke znanosti o tzv. primitivnim društvima. Za mene, danas, pleme izražava oblik afektivnog saveza. Čini mi se da on dobro izražava oblik simboličkih i drugih radnji koje su prisutne na onoj sceni koja svoje identitete posreduje glazbom, različitim slengom, držanjem, imidžem i ponašanjem povezanim s glazbom. O pojmu plemena nije još sve rečeno i više ga znanstvenika, kao što su Michel Mafesoli, Kevin Heterington, Zigmund Baumann, Ted Polhemus, već otprije rabi, a rabi ga i sama subkulturna i kontrakulturna scena. Ja sam s obzirom na našu situaciju htio naglasiti njihov urbani karakter i identitet, kao najčešće postignuti a ne toliko pripisan identitet.

Roditelji voajeri

U knjizi spominješ voajersku roditeljsku kulturu. Što ona označava i zašto je nazivaš voajerskom?

— Pojam roditeljska kultura u britanskoj i američkoj sociologiji ključni je pojam sociologije subkultura, a označava matičnu klasnu kulturu. Roditeljska kultura u radovima birmingemskih sociologa označava dvostruku artikulaciju subkulture — sukoba s roditeljima i metaforičkog sukoba s glavnom, vladajućom, buržoaskom kulturom. U mojim se radovima pojam roditeljska kultura odnosi na generacijski aspekt, uvažavanjem percepcije generacijskog aktera o roditeljskoj kulturi uopće (starci i drugi akteri poput nastavnika, policije itd.), dok je u engleskoj sociologiji taj pojam snažno klasno određen.

Izraz voajerska pojavio se u poglavlju o nogometnim huliganima, a može se upotrijebiti i za druge subkulture. To nije metafora, nego jednostavno deskripcija. Dio je roditeljske kulture licemjeran jer vlastito voajerstvo (način na koji zapad nogometnih stadiona promatra sjeverne ili južne huliganske i subkulturne epicentre) uopće ne dovodi u pitanje, a barata izrazima moralne panike ili pričama o sankcijama protiv nogometnih huligana. Ne zaboravimo da je roditeljska kultura i kultura spektakla.

Kakav je odnos tzv. mainstream-kulture prema subkulturi?

— Na jednoj razini postoji kulturna industrija koja favorizira pojedine subkulturne stilove radi bolje prodaje proizvoda. No, čak i unutar te iste scene možemo pokazati da neki akteri nastaju u suprotnosti spram takve kapitalističke logike. To je sociološki izraz koji govori o normativnoj razlici nečijih vrednota i stajališta od onog što smatramo prevladavajućim društvenim normama. Subkulturu ne bi trebalo smatrati vrijednosnim pojmom. S obzirom na tu složenost, gdje su subkulturne grupe nekad snažno posredovane medijskom djelatnošću, manipulacijom, stvaranjem idola, tržišnim makinacijama, istodobno su neki subkulturni akteri rođeni u otporu spram toga. Subkulturalizacija je svojevrstan proces koji ovisi i o društvenim pokretima odozdo, ali i aktivnostima sustava odozgor.

Rock-kultura je u šezdesetima značila subkulturu, no danas je ona mainstream. Koliko je tanka linija između subkulture i vladajuće, roditeljske kulture?

— Na nekim dijelovima scene jako je tanka, a negdje je jako debela, i to se stalno mijenja. Već desetljećima smiješno je govoriti o apriornosti bunta ili rock-kulture kao izraza kulturne revolucije jer je to, ako pogledamo današnje političare (Clinton, Blair...), kultura vodećih zemalja svijeta. No, historija pokazuje da su u povijesti rocka nastajali pokreti koji su se referirali upravo na odmicanje od mehanizma pravljenja zvijezda i distanciranja od spektakla ili kapitalističke manipulacije. Temeljna rock-kultura, ako govorimo o glazbenom izrazu, još živi. Nedavno sam u Attacku za vrijeme nastupa Radikalne promjene doživio tu vrstu spontanosti i potpuna oduševljenja, što se danas događa na nekim trance-partijima. Doživio sam potpuni povratak slike o izvornoj sreći, osnaženju, euforiji i svemu što omogućuje strašan energetski naboj u krčanju gitare na, ne presudno dobru, razglasu i uz ne presudno uvježbanu svirku.

Subkulturnjak kakva bi svaka majka poželjela

Jedno od poglavlja govori o uporabi droga na subkulturnoj sceni. Može li se ona vezati samo uz subkulturu?

— To se poglavlje nije moglo izbjeći jer je upravo droga čest uzrok moralne panike. Naravno da je i dominantna kultura uronjena u drogu, no neki subkulturni stilovi preferiraju drukčije droge, koje mogu sudjelovati u osnaženju i izgradnji subkulturnog stila. Upravo su prvi domaći hipiji odbijali alkohol kao drogu dominantne kulture, a bile su im zanimljive one koje drukčije djeluju i šire spoznaju u drugim smjerovima. U jednom razdoblju to je bilo obilježje eksperimenata prvih aktera rock-kulture, a danas je prešla u opću kulturu mladih. Češće se danas može naći neki subkulturni akter koji se, npr., ne drogira, ne jede meso, ne pije alkohol, nego netko tko je pripadnik mainstreama, one opće kulture mladih.

Koja subkultura je tebi osobno najbliža i zašto?

— Ovog trenutka najbliže mi je trance-pleme, ono koje radi Tribalizer u Zagrebu. Za mene je trance-kultura obnova ljudskih potencijala, potencijala prirode, spiritualizma, ravnopravnosti spolova, ekološke svijesti... Nekad čak imam osjećaj da je u techno-kulturi sadržana sva tradicija otpora. Pristup ritualu uključuje to da ga sam radiš sa što je moguće manje intervencija sa strane, dakle izbjegavaš situaciju u kojoj ti netko tvoju vlastitu kulturu zapravo krade i ponovno prodaje upakiranu kao robu za mnogo veće pare s ograničenjem radnog vremena ili redarima koji te tlače. Techno-kultura također ima nešto što je bilo dobro kod hard corea u prvoj polovici osamdesetih, a to je starinski rečeno, decentralizacija, odnosno gubitak monopola anglosaksonskih aktera na priču. Izvođači iz drugih zemalja tu su jednako važni kao i oni iz Amerike ili Britanije. Ako me pitaš o definicijama trance-kulture, mislim da ona nastavlja psihodelički pokret s kraja šezdesetih i hipi-pokret, a dijelom i tradiciju veze tog pokreta s drugim društvenim pokretima kraja šezdesetih, sa snažnim naglaskom na obnovi tog duha u zelenoj paradigmi osamdesetih.

Želiš li da ova knjiga postane udžbenik, mjerodavna literatura o subkulturama, ali i element demistifikacije prevladavajućih pojmova o subkulturama kao devijantnima i opasnima?

— Kako je riječ o disertaciji, ona će po definiciji koristiti mnogim studentima sociologije koji se o tome žele informirati. Ovdje je jednostavno riječ o uvažavanju elementarnih činjenica i, ako to smatraš demistifikacijom, meni je drago. Nadam se da će neki drugi autori, za recimo deset godina, sljedeću knjigu o urbanim plemenima moći napisati na osnovi, nadam se, već postojećih zasebnih knjiga o techno-, punk- ili skinhead-plemenima. Ako je cijena toga da se prestane s uporabom smiješnih i glupih pojmova i započne s nečim novim, slažem se i želim to.

Razgovarao Oliver Sertić