Snažna harmonijska osnovica

Snažna harmonijska osnovica

U subotu, 28. travnja 2001, publika zagrebačkoga Muzičkoga biennala susrela se s autorom koji svoje zanimanje za glazbeni eksperiment, glazbene instalacije i glazbu kao medij često oživljava na filmu — Michaelom Nymanom. Koncert, međutim, nije nazvan njegovim imenom, nego imenom izvođačkog sastava specijalizirana za izvođenje njegove glazbe. Dugogodišnje djelovanje (od 1977) i mudra kombinacija instrumenata (gudački kvartet, tri saksofona, truba, rog, trombon, bas gitara i glasovir) bili su jamstvo da će gostovanje Michaela Nymana i njegovog Banda biti iznimno zanimljiv doživljaj. Organizatori Biennala nisu se prevarili: njihova potraga za akcijom i reakcijom urodila je plodom premda je pozornica nudila (polu)koncertnu izvedbu nečeg naizgled sasvim tradicionalnog — filmske glazbe.

Na koncertu u KD Vatroslav Lisinski predstavljena je glazba iz tri filma Petera Greenawaya, redatelja s kojime Nyman najviše i najradije surađuje: The Draughtman's Contract, Drowning by Numbers i The Cook, The Thief, His Wife & The Lover. Slušatelji su također mogli čuti dijelove iz najpoznatije Nymanove partiture, glazbe iz filma The Piano redateljice Jane Campion. I naposljetku, predstavljen je i audio-vizualni projekt The Comissar Vanishes.

Stilska tipičnost

Premda sadržajno i namjenski raznolika, u svim je djelima bila prepoznatljiva skladateljeva stilska tipičnost. Bit Nymanove glazbe jednostavna je i snažno izražena harmonijska osnovica na koju se neprestano nadograđuje nešto novo. Osnovica je čvrsto vezana uz metar (a ne ritam! — ritmičke varijacije iznad temelja čine se manje važnim), pa naglašena jednostavnost u upornoj harmonijsko-metričkoj repeticiji nakon nekog vremena stvara osjećaj psihičkog zamora kod publike.

Sve je to rezultat Nymanova glazbena opredjeljenja — on je skladatelj-minimalist, a minimalizam se (kako autor sâm piše u djelu Experimental Music: Cage And Beyond) javio kao reakcija na neodređenost glazbe 20. stoljeća. No, iako prešavši u drugu krajnost, minimalizam je ipak zadržao nešto od novoga čime se glazba s početka 20. stoljeća (između ostaloga) dičila: objektivnost i specifičan odnos prema publici. Naime, u svojoj knjizi Nyman postavlja tezu da eksperimentalnoj glazbi i njezinom autoru publika nije toliko važna, da ona čak i ne mora postojati jer je izvođač daleko važniji od publike.

Izvođač važniji od publike

Publika je u dvorani Vatroslav Lisinski 28. travnja mogla osjetiti upravo to: kada je skladatelj sjeo za glasovir i izveo tri prepoznatljive sekvence iz filma The Piano, stvoren je (publici pomalo neugodan) osjećaj da Nyman ne svira za slušatelje, nego za samog sebe. Prije svega, glasovir je bio tako postavljen da je izvođač morao publici okrenuti leđa (glasovir je bio okrenut tipkama prema publici, a razlog je mogao biti i u činjenici da je pijanist/skladatelj kasnije iz te pozicije vodio orkestar — no za tu se svrhu instrument mogao okrenuti i postrance). Osim toga, Nymanova je izvedba bila daleko od savršenog preludiranja vrhunskog pijaniste: svirao je gotovo grubo, a povremeno nije uspijevao pohvatati sve složene sklopove koje je, igrajući se s varijacijama jednog te istog, sam napisao.

Ali to očito nije bilo važno. Važno je bilo da se svira i da se u tome uživa.

To su pokazali i članovi Michael Nyman Banda koji su se pridružili skladatelju nakon prve točke (koji su ipak gledali prema publici i nisu joj okrenuli leđa). I oni su svirali pomalo čudno, gotovo ukočeno, ali su istodobno tijelom (pomalo plešući) živahno pratili vlastite dionice i dionice svojih kolega.

Čini se da svojevrsna ukočenost izvedbe ipak proistječe iz same glazbe: Nymanova glazba u mnogočemu nosi barokna obilježja (motorika, ornamentalnost), a barokni instrumenti poput čembala iz tehničkih razloga nisu dopuštali velike dinamičke razlike pa se sviranje na njima činilo ukočenim. Doista, koncert Michael Nyman Banda dinamički je sveden na konstantni fortissimo. Dimamičke razlike očito nisu bile predviđene notnim zapisom, ali je konstantna glasnoća bila ne samo tekstualno nego i umjetno proizvedena — svi su instrumenti bili priključeni na pojačalo. Na žalost, to je uz prirodnu snagu puhačkih instrumenata i akustičnost dvorane prilično smetalo (ili je i to možda bila namjerna autorska provokacija?).

Psihološki »loop«

U svakome slučaju, publika je bila zahvaćena svojevrsnim psihološkim loopom koji ju je uvukao u specifičnosti stila jednog minimalističkog skladatelja. No nešto je tu nedostajalo.

Ako znamo da je Michael Nyman skladao za Petera Greenawaya na slijepo, prema redateljevim napucima, i to najčešće prije nego je počelo snimanje, i ako znamo da je za tako skladanu (zapravo nefilmsku) glazbu redatelj naknadno odlučivao gdje će je postaviti u film, tada bi morala stajati pretpostavka da je Nymanova glazba na pozornici jednako slušljiva kao bilo koja druga koncertna glazba. Ipak nije tako.

Negdje u skladateljevoj podsvijesti filmska je slika očito uvijek prisutna. To je postalo jasno u drugom dijelu koncerta kada je Michael Nyman Band u cijelosti predstavio audio-vizualni projekt The Commissar Vanishes. Iako se radi o glazbi koja je izvorno pisana za drukčiji scenski pristup (The Fall of Icarus), Nymanova glazba povezana s nijemim (eksperimentalnim i nepokretnim) filmskim slikama odjednom je dobila smisao. Zamor psihološkim loopom je nestao, jer se glazba sada slušala drukčije. I izvođači su postali nevažni (poput publike u prvom dijelu koncerta) — a depresija Staljinove dominacije i brisanje blijedih lica progonjenih Rusa izbila je u prvi plan. Ali ne kao sadržaj, nego kao materijal kojim se umjetnik poigrava povezujući repetitivnost (i zrcalnost) fotografija/filmskih slika s kružnom repetitivnošću glazbe. Glazbu se moglo percipirati, a slika je (potpuno neuobičajeno i obrnuto od očekivanog) dala smisao glazbi.

Irena Paulus