Slušanje boja

Slušanje boja

Izloženo je 45 slika iz fundusa splitske Galerije umjetnina, čime se obilježava 130. godišnjica umjetnikova rođenja i 70. godišnjica osnutka Galerije

Za života, a i nakon svoje smrti, Emanuel Vidović, slikar s kojim počinje naša likovna moderna, svojim je djelom više puta gostovao u Zagrebu. I ovih se dana u Klovićevim dvorima može vidjeti 45 njegovih slika iz fundusa splitske Galerije umjetnina, čime se obilježava 130. godišnjica umjetnikova rođenja i 70. godišnjica osnutka Galerije.

S obzirom na to da je u istom prostoru 1987. održana najopsežnija Vidovićeva izložba (s ukupno 444 djela!), s kojom je Igor Zidić, autor izložbe, uvjerljivo dokazao svoju — još 1971. postavljenu tezu o čelnoj Vidovićevoj ulozi u hrvatskoj modernoj umjetnosti — vjerojatno će se nametnuti usporedba sadašnje izložbe s prijašnjom. No, valja odmah naglasiti da takvoj usporedbi nema mjesta, jer je ova izložba po opsegu, sastavu i ciljevima mnogo skromnija. Splićani, naime, pokazuju samo slike koje imaju u fundusu Galerije umjetnina. Upućeniji posjetitelj prepoznat će desetak vrhunskih Vidovićevih djela, što je najveći domet izložbe, osobito u njezinoj završnoj dionici, u kojoj su prikazane Vidovićeve mrtve prirode s kraja dvadesetih i interijeri uglavnom iz tridesetih godina. Vrlo je dobar i katalog izložbe.

Vodeći modernist

Vidović je u svom dugom životu (umro je u 83. godini) ostvario golem opus, ponajviše nadahnut rodnim krajolikom, a u cjelini potaknut mediteranskim ambijentima. More i nebo nad morem, priobalni pejzaž, nekad jasan i blistavo čitak, nekad jedva prepoznatljiv s tek naznačenim obrisima, u izmaglici i pod koprenom, kako se pisalo, desetljećima su bili prepoznatljiv signum Vidovićeva slikarstva. Kasnije mrtve prirode i interijeri učvrstit će poziciju Vidovića kao slikara — pjesnika, kako će o njemu pisati Grgo Gamulin, kao zakasnjela ali iskrena romantika, kao graditelja mikrotradicije koju je ugradio u zgradu moderne hrvatske likovne kulture i time odigrao i veliku integracijsku ulogu. No, nisu samo laude pratile Vidovićev put. Vidović je iskusio i zanemarivanje, zaborav i ocjene koje su ga duboko obezvređivale, primjerice, ona da je provincijski slikar, ili da je slikar koji tapka za svojim vremenom te da je izvan svoga vremena. Danas kad su sve te dileme iza nas, a Vidovićeva pozicija »prvoga slikara hrvatskog likovnog moderniteta« neupitna, kad je poznata i njegova uloga u hrvatskoj umjetnosti, možemo se pitati kako i zašto je Vidović tako kasno ispravno vrednovan? Ta i mnoga druga pitanja o Vidoviću postavio je Igor Zidić, pomno obrađujući Vidovićev opus u više godina (nakon niza autora, dakako, koji su o Vidoviću pisali), a odgovore je davao na trima važnim izložbama: 1971. na izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, 1982. u Splitu i, najtemeljitije, 1987. u Muzejskom prostoru u Zagrebu.

Nepokoran i samosvojan

Vidović nije jednostavan slikar, ni jednostavna narav. Osim velikoga talenta, koji je uočen još u gimnazijskim danima, Vidovića je resila i nepokornost, koju će nadmašiti samo golema radišnost — kako je napisao Zidić. Danas možemo reći: srećom da je bio takav.

Vidović je, zbog slaba uspjeha, napustio splitsku gimnaziju uoči mature. Ostao je bez srednjoškolske diplome. Da nije bilo prof. Vecchiettija, koji ga je pripremio za prijem na venecijansku umjetničku akademiju, pitanje je kakva bi bila njegova sudbina. U slavnu je instituciju — Accademia di Belle Arti — primljen kad mu je bilo samo sedamnaest godina. No, ni tu se neće skrasiti. Nakon tri godine studija na odjelu kiparstva napustio je i akademiju (»umjetnost se događa negdje drugdje«) i usmjerio se na slikarstvo.

Godina je 1897. Slika na ulici, neodoljivo ga privlače venecijanski pejzažisti i vedutisti, koji su štafelaje iznijeli pod otvoreno nebo. Francuzi bi rekli: izišli su u plein-air, no Venecijanci imaju svoje prethodnike i svoje uzore u Canalettu, u Guardiju i u svojim velikim koloristima. Ostvarit će golem broj impresija, slika s prizorima venecijanskih kanala, mostića, otoka, kuća, a poslije i prizora iz obližnje Chioggie. Imao je samo dvadeset godina.

Uz to iz Firence dolaze odjeci zanimljive struje takozvanih macchiuiola, slikara mrlja. Vidovića će i oni privući, pa će oko 1900. naslikati zanimljive tavolette s mrljama. Iz Milana, međutim, stižu strujanja skupine divizionista, koji ga zadivljuju, a među njima ponajviše Giovanni Segantini, jer mu skreću pozornost na drukčiju tehniku slikanja i jer u svoja djela unose dojmljivu spiritualnost, okreću se emocionalnoj i duhovnoj sferi, glazbi i literaturi. Vidović je zbog njih već 1902. u Milanu, gdje, s prekidima, ostaje do 1905, dobro upoznavši lombardijske simboliste. Prikuplja iskustvo i uči, sluša glazbu, čita knjige, pohađa večernji atelijer društva Famiglia Artistica i prvi put izlaže te biva zapažen. U grčevitoj aktivnosti, osim što odlazi u Chioggiu ne bi li se usredotočio na slikanje, započinje i marljivo posjećivati venecijanski bijenale, informirajući se o tome što tko slika i tražeći srodnike po kistu.

Nakon toga vraća se u rodni Split, obnovlja prekinute veze s obitelji, prijateljima i uključuje se u oživjeli kulturni život Splita. Još je neko vrijeme tijesno vezan uz Italiju, poglavito uz Chioggiu, u kojoj je nakon Milana vrijedno slikao i našao svoju ljubav, buduću suprugu Amaliju Baffo. Ali most prema Splitu je uspostavljen i Vidović će mu se uskoro vratiti da bi u njemu ostao do kraja života.

Nešto opširnije apostrofiramo tu ranu dionicu Vidovićeva stvaranja jer je djelima bila pojašnjena tek na retrospektivama 1970, a poglavito 1987. u Muzejskom prostoru.

Dvojan i dvoznačan — višestilan

Ono što u Splitu nastavlja slikati dobro je poznato, ne samo splitskoj nego i hrvatskoj javnosti, pa i šire, jer je Vidović bio iznimno produktivan i aktivan i do početka Prvog svjetskog rata sudionik brojnih izložbi: bečke secesije, Hrvatskog društva umjetnosti, Lade, Prve dalmatinske umjetničke izložbe, društva Medulić, nekoliko samostalnih izložbi itd. itd. Bit će zapažen, o njemu će se pisati, zapazit će ga i Matoš, a i drugi uvaženi pisci. Prvi svjetski rat prekinut će tu grozničavu javnu aktivnost, u kojoj će se istaknuti i kao dobar organizator i natjerati ga da se primiri u intimu svog atelijera. Kao rijetko koji slikar u to doba Vidović će sve vrijeme rata slikati.

Prijašnje slike, a i novije, uskoro će mu pribaviti epitet dvojnog ili dvoznačnog slikara: jedan je opservatorski, pisalo se, a drugi misaon i kontemplativan. Naime, uz slikanje prema motivu, kad nastaje niz splitskih luka, škverova, kuća na obali i uopće pejzaža, Vidović će naslikati i eterične slike, jedva postojećih obrisa, slike u izmaglicama, s koprenom, plošne slike u kojima se najčešće dodiruju nebo i voda, pune slutnje i asocijacija na nešto nezemaljsko, snoviđeno, onosvjetsko (slika Angelus, Melankolija, Brodar, K mrtvom gradu itd.). Sljedećih će godina ustrajati na toj dvojnosti, štoviše, na višestilnosti, naizmjenično će raditi čas na jedan, čas na drugi način. U svim slikama, ipak, najočigledniji će biti način kako su stvorene: mrljama, udarcima — točkama... Naime, do pojave mrtvih priroda (kraj drugog desetljeća), i interijera (uglavnom treće desetljeće), u kojima će se susresti impresionizam i ekspresionizam, kad se oslobađa slikarev prštavi i razigrani kolorizam, Vidović je sve vrijeme usredotočen na jezik svoga slikarstva, što je bila, ako se pomno pogledaju slike, od početka njegova glavna preokupacija.

U vezi s tim dobro nam dolazi opservacija Bože Majstorovića u katalogu aktualne izložbe: »Vidovićeva transformacija u promišljanju zbilje i preobrazba u slikarskom predočavanju motiva, od realističke deskriptivnosti, preko impresionističke fluidnosti, do secesijske dekorativno-simbolističke stilizacije, ni u kojem slučaju ne znači regresiju. On osluškuje vrijeme...«

Zaokret u vrednovanju

Tako nastala djela ne mogu se lako valorizirati. Vidović izmiče stereotipnim metodama, zacrtanim pravilima, uhodanom redu ili smještanju u pretince. Zbog toga je i trebalo toliko vremena da se dođe do ispravne prosudbe njegova djela. Za promjenu trebalo je pomaknuti točku motrenja, zaboraviti stereotipe, izmijeniti primate u nastajanju europske moderne, pa tako i hrvatske moderne umjetnosti, usuditi se reći da Beč i München, a poglavito Pariz, nisu jedina središta u kojima se potkraj 19. i na poćetku 20. stoljeća događala moderna umjetnost, nego i Venecija i Milano... Trebalo je odbaciti isključivosti i reći jasno da ne postoji jedno središte u kojem su se stvarale moderne vrijednosti, da je Europa policentrična, što je hrvatsku umjetnost osvijetlilo novim svjetlom.

Zasluga za takav preokret pripada brojnim autorima velikih izložaba koje su se održavale u velikim europskim središtima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Među njima svakako i Zidiću. Ali valja reći da su i oni stasali u novom vremenu koje je raščistilo (i još raščišćava) zablude o umjetnosti s kraja devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Zbog toga je Vidovićeva izložba dobrodošla. Atipični autor potiče na razmišljanje o revalorizaciji, koja se vrlo stidljivo probija u našoj sredini. Vrijeme, doduše, čini svoje, ali treba malo i pogurnuti. Da nije bilo aktiviteta u vezi s Vidovićevim opusom, i danas bi ostao negdje u zapećku galerija, prisutan tek kao domaći. Već i ova, nepotpuna izložba u Klovićevim dvorima pokazuje kolika bi to bila šteta.

Elena Cvetkova