Renesansna Bogorodica s djetetom iz Tisnoga

Renesansna Bogorodica s djetetom iz Tisnoga

Ako prihvatimo tezu da je kip Bogorodice iz Tisnoga izvorno nastao u suradnji kipara-drvorezbara i srebrnara, odnosno da je takav izvorno naručen, onda je to najzanimljivija kulturnopovijesna i ikonografska osobina tog djela. Kip je u biti likovno opremljen poput relikvijara ili ikone

Vjerojatno je najljepše iznenađenje velike izložbe priređene u šibenskom muzeju 1998. godine u povodu sedamsto godina šibenske biskupije otkriće ove umjetnine, koju povjesničari umjetnosti do tada nisu uočili. Jasan obris izdužene piramidalne kompozicije, uravnoteženi ritam rubova pregiba draperije, koloristički kontrast reflektirajućeg srebra, koje ističe toplu haptičnost puti malog Krista te Bogorodičinih ruku i lica, svrstavaju ovaj reljef među najzanimljivija ostvarenja naše renesansne baštine.

Čest motiv

Ikonografija i tipologija Bogorodice u adoraciji, sklopljenih ruku nad Djetetom koje spava na jastuku u majčinu krilu, omiljena je i česta u venecijanskoj umjetnosti od kraja prve četvrtine 15. stoljeća. Najpoznatiji su primjeri takvih kompozicija nastali u radionicama slikarske obitelji Vivarini, posebno Bartolomea u posljednjoj trećini 15. stoljeća. Karakterističan je Bartolomeov tip gotovo karikaturalnoga, bucmastog golog Krista, koji će majstor ponoviti gotovo doslovno na slikama iste teme nekoliko puta (takozvani triptih di Ca' Morosin u Gallerie dell' Accademia, tabla u Museo di Capodimonte u Napulju). U razmatranju odnosa našega i njemu sličnih kipova s djelima Vivarinijevih, treba uzeti u obzir da je ta radionica vrlo usko surađivala s drvorezbarima, i to ne samo pri izradi raskošno ukrašenih okvira poliptiha. Poznato nam je barem pet umjetnina kojima sredinu poliptiha ispunjava rezbarena, reljefna figura; najvažniji su poliptih iz Pesara, sada u Vatikanskoj galeriji, te poliptih iz Raba, sada u Museum of Fine Arts u Bostonu. Venecijanski dokumenti donose niz imena rezbara aktivnih u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća, opisujući njihove veze sa slikarskim radionicama. Ipak, malo je imena do sada povezano s konkretnim djelima. Razlog je vjerojatno u činjenici da je u samoj Veneciji sačuvano vrlo malo primjera drvene renesansne skulpture. Više se takvih djela može naći na širem području bivše Republike, pa tako i u našim krajevima.

Gdje je nastao reljef?

Neki od tih radova mogu se ikonografski i stilski usporediti s reljefom Bogorodice iz Tisnog. U Vrbniku na Krku čuva se reljef s istom temom kojega pripisuju Andrei da Murano, za kojega je dokazano da se bavio i drvorezbarstvom; to je dobar primjer na kojemu je dokumentirano prenošenje slikanih predložaka u drvorezbarenu reljefnu formu. U Puli se čuva veliki rezbareni poliptih, najznačajnija sačuvana drvorezbarena venecijanska ranorenesansna umjetnina. Svi autori istaknuli su njegovu vivarinesknu stilsku potku i sličnost s velikim slikanim poliptihom koji su Antonio i Bartolomeo izradili za bolonjske franjevce. Humfrey opravdano ističe dominantni Bartolomeov utjecaj i dataciju u osmo desetljeće 15. stoljeća. U sredini je reljef Bogorodice u adoraciji s golim djetetom u krilu, ikonografski identičan našem primjeru. Tipološke i morfološke osobine reljefa iz Tisnog ponavljaju se na rezbarenim kipovima iste teme u zbirci porečke Biskupije, izgubljenom reljefu koji se nekada nalazio u Kopru i kipu iz Musea Sartorio u Trstu. Ipak najveću sličnost ukupne kompozicije i detalja vidimo na kipu Bogorodice s djetetom iz crkve Svete Marije Milosrdnice u Bujama koji su 1497. izradili venecijanski drvorezbari Paolo Campsa i Giovanni di Melines. Podudarni su detalji odjeće Bogorodice, nabori i ovratnik tunike, oblik i detalji jastuka, a tijelo bucmastoga Krista vrlo je slično oblikovano. Isti se detalji ponavljaju u nešto skromnijoj izvedbi i na središnjem polju triptiha iz Baške na Krku koji je Paolo Campsa izradio 1514. godine. Zbog niza podudarnosti istom se rezbaru, ili paru rezbara, može pripisati kip Bogorodice s djetetom koji se nalazi u dvorcu Valmarana u Lomedu. Potrebno je istaknuti da kip iz Lomeda ponavlja pokrenutiju, savinutu kompoziciju blaga otklona glave Bogorodice, za razliku od ukrućene vertikale kompozicije Bogorodice iz Buja, što ga još više približava Bogorodici iz Tisnoga. Ove usporedbe sugeriraju mogućnost da je Bogorodica iz Tisnoga nastala u radionici Paola Campse i njegova šogora Ivana, vjerojatno u posljednjem desetljeću 15. stoljeća. Izneseni oprez pri atribuciji potreban je ponajprije zbog toga što do sada potvrđena djela te radionice pokazuju velike kvalitativne i stilske razlike, ali i zbog činjenice da naši rezbari nisu samostalni kipari, kreatori. Oni ponajprije reproduciraju invencije preuzete od slikara.

Reproduciranje, kopiranje, prenošenje u medij drvenoga polikromiranog reljefa poznatih ostvarenja suvremenih slikara, pojava je koju sam uočio nekoliko puta u inventaru naše drvene renesansne skulpture. Najeklatantnije primjere objavio sam prije nekoliko godina: nepoznati venecijanski rezbar vješto kopira lik Bogorodice s djetetom iz Vignja na Pelješcu, neposredno s jedne od najpoznatijih renesansnih slika, Pale di San Zeno u Veroni, djelu Andrea Manterge; klesar portala creske župne crkve izradit će reljef Bogorodice u luneti doslovno kopirajući Madonnu degli arberelli Giovannija Bellinija.

Poput relikvijara ili ikone

Potrebno je još osvrnuti se na srebrni pokrov koji pokriva gotovo čitavu površinu reljefa Bogorodice iz Tisnoga. Po svemu sudeći, srebrnarski dio kipa nastaje kao cjelina s drvorezbarenim dijelom. To je važno istaknuti jer u Dalmaciji postoji niz devocionalnih slika, posebno ikona, koje u 17. i 18. stoljeću dobivaju srebrne pokrove što prekrivaju cijeli prikaz, ostavljajući slobodnim lica i ruke, te po tome nalikuju našem primjeru. Biljni ornamenti na srebrnoj odjeći Bogorodice, koji se sastoje od višelatičnih ruža povezanih u križ dugačkim listovima, ne razlikuju se mnogo od uobičajenih šablona na brokatima iz renesansnog razdoblja. Niz ružica u krugovima koji krase donji obrub Bogorodičine tunike često se javlja i na renesansnim kipovima (npr. redovito na reljefima Bogorodica tzv. Majstora mramornih Madona, iz druge polovice 15. stoljeća).

Ako prihvatimo tezu da je kip Bogorodice iz Tisnoga izvorno nastao u suradnji kipara-drvorezbara i srebrnara, odnosno da je takav izvorno naručen, onda je to najzanimljivija kulturnopovijesna i ikonografska osobina tog djela. Kip je u biti likovno opremljen poput relikvijara ili ikone. Objašnjenje toj iznimnoj tipologiji nalazimo u specifičnom tradicionalnom, pokrajinskom ukusu koji se dugočasno pridržava nekih pravila i običaja. Brojni primjeri pokazuju kako tradicionalne sredine preferiraju reljefni ili skulptorski prikaz od jednodimenzionalne slike: pokrajina cijeni plastični, konkretni prisni realitet svete slike. Što se tiče uporabe plemenitog metala, zlata ili srebra i ta pojava ima jasno ikonografsko značenje: uzvišenosti prikaza pridonosi i raskoš skupocjena, nadvremenski blještavog najdragocjenijeg materijala, zlata ili srebra. Takvim se krutim zahtjevima tradicionalne sredine morao, nekoliko desetljeća poslije, u doba visoke renesanse, prikloniti i veliki klasik venecijanskoga renesansnog slikarstva, Cima da Conegliano: za selo Olera na sjeverozapadnom rubu Republike izradio je poliptih s reljefnom drvenom skulpturom u sredini, a likove je naslikao na zlatnoj pozadini. Fondo d' oro u drugom desetljeću 16. stoljeća! Takvi nam primjeri svjedoče kako su brojni venecijanski umjetnici i obrtnici, bez obzira na stilska pravila i prevladavajući ukus, spremno i vješto zadovoljavali svaku posebnu želju naručitelja devocionalnih slika koje bi puk štovao i s kojima bi se u crkvi identificirao. Renesansna je slika pogled kroz prozor, prikaz samostalnog, izdvojenog prostornog realiteta (tzv. renesansna simulacija), dok je srednjovjekovna slika realitet za sebe, sastavni dio ambijenta u kojemu se nalazimo. Uvriježeni sustav srednjovjekovne ikonosfere teško se mijenjao; u punini renesansnog doba, potkraj 15. humanističkog stoljeća provinciju, pa i našu, nisu odveć zanimale novotarije i renesansne perspektive.

Ivan Matejčić