Pravopisni razvoj nakon Deklaracije

Današnji prilog u ovoj kolumni već je peti uzastopni prikaz hrvatske pravopisne problematike i s njime bi valjalo zaokružiti i završiti taj niz. Ako je o toj temi dobivena jasna slika, onda je svrha postignuta, no u svakom slučaju, slika je vjerna i istinita.

»Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika« iz proljeća 1967. značila je u mnogome preokret, ne samo u jezičnoj sferi. Nas pak, naravno, ovdje zanima upravo ta jezična problematika, konkretno, njezin pravopisni aspekt. Matica je ubrzo otkazala novosadski »sporazum«, a od tada za Hrvate više ne vrijedi ni sam novosadski pravopis. Nametnuta novosadska pravopisna terminologija nestaje iz tiska, primjerice nestaje tačka i vraća se točka, no to su sve u neku ruku izvanjske stvari, a u primjeni samih pravopisnih normi nastaje pomutnja. Ljudi se žele vratiti na Boranićev pravopis, ali posljednje je izdanje toga pravopisa izašlo još 1951. i mnogi ga se slabo sjećaju. Nakon šezdesete, to jest od izlaska novosadskoga pravopisa, mnogi su izbjegavali riječi u kojima su se nalazile izrazite novosadske osobine, izbjegavali su, primjerice, riječi podčiniti ili podcrtati kako ne bi morali pisati potčiniti i potcrtati, no nakon petnaestak godina oslabila su sjećanja, malaksavala je upornost.

Hrvatski jezikoslovci Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš htjeli su pomoći u nastaloj situaciji i ispuniti plebiscitarnu hrvatsku želju da se objavi pravopis koji će vratiti Boranićeve ortografske propise, ili još točnije, prvotne Brozove koje je Boranić bio donekle napustio. Godine 1971. Babić-Finka-Mogušev pravopis bio je gotov, pred izlaskom iz tiska, čekalo se samo na odobrenje iz tadanjega ministarstva. No došlo je do Karađorđeva, Babić-Finka-Mogušev pravopis bio je povučen iz tiskare, otisnuti primjerci bili su povučeni i uništeni, uništen je bio i sam slog. Spašeni su primjerci skrivani, policija je vršila premetačine i oduzimala ih, a već samo posjedovanje bilo je smatrano kažnjivim činom.

Jedan od spašenih primjeraka Babić-Finka-Moguševa pravopisa bio je prokrijumčaren u inozemstvo i onda tiskan u Londonu. To izdanje, nazvano Londoncem, upotrebljavalo se u inozemstvu i razna su se izdanja tiskala prema njemu, ali u Hrvatskoj je bilo policijski zabranjeno. A u samoj je pravopisnoj praksi zavladala u Domovini dugotrajna anarhija: u izdanjima koja su bila pod jačom kontrolom, provodio se okljaštreni novosadski pravopis, u školama isto tako, a drugdje je bilo kojekako.

Takvo je stanje bilo nepodnošljivo i za ondašnje vlasti. U osamdesetim godinama pokušava se napraviti svojevrstan kompromis, zapravo prividan kompromis, i uz hrvatsku terminologiju trebalo je napraviti novi pravopis koji bi ipak sačuvao osnovne novosadske odredbe. I zaista, godine 1986. Vladimir Anić i Josip Silić izdaju Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. U njemu nema tačke, provodi se hrvatski rastavljeni futur (koji, uostalom, dopušta i novosadski pravopis), u egzemplifikaciji nema režimskih i ideoloških primjera ni parola bratstva i jedinstva. Ali ne vraćaju se Boranićeva pravopisna pravila: d se ne čuva ispred c, č, ćnego samo ispred s i š(tako je i u novosadskom pravopisu), d i t čuvaju se ispred afrikatâ samo u prefiksima (tako je i u novosadskom pravopisu), »pokriveno« rje čuva se samo u ogrjev (tako je i u novosadskom pravopisu), ne ću se piše sastavljeno (tako je i u novosadskome pravopisu, a u Boranića je bilo ne ću), i slično.

Taj pravopisni priručnik izlazi, nešto dotjeran, ponovno 1987, a onda, praktički nepromijenjeno, izlazi 1990. i treće izdanje. To izdanje iz 1990. povlači se godine 1993. iz prodaje zbog neprimjerena naziva jezika. Nije zabranjeno, nije traženo u premetačinama, nitko nije kažnjen zbog njegova posjedovanja, ali zaista je bilo neprilično da se u 1993. prodaje udžbenički priručnik »hrvatskoga ili srpskoga jezika«.

U Republici Hrvatskoj izlaze četiri izdanja Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. U njima se, jedna po jedna, vraćaju Boranićeve pravopisne odredbe, ali i neke pojedinosti koje je Broz bio samo djelomično provodio, a Boranić poslije najvećim dijelom uklonio. U 4. izdanju Babić-Finka-Mogušev pravopis donosi niz dvostrukosti kao prelazne propise kako bi se neke navike stvarane od 1960. postupno uklonile.

U godini 2000. najavljuje se izlazak 5. izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa i 4. izdanja Anić-Silićeva pravopisnog priručnika. Oba djela trebala bi u najvećoj mjeri biti nova: Babić i Moguš (Finka je u međuvremenu umro) najavljuju izostavljanje starih odredaba prelaznoga karaktera, Anić i Silić najavljuju Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika u kojem će biti uklonjeno ono što su autori morali unijeti u jugoslavenskim vremenima. Još prije izlaska obaju djela razvila se u tisku žestoka polemika i protiv jednoga i protiv drugoga pravopisa. Onaj trojice autora kritiziran je zbog mnogih dvostrukosti u 4. izdanju, onaj dvojice autora zbog novosadštine u prethodnim izdanjima. No slobodno se može reći da su kritike Babić-Finka-Moguševa pravopisa bile osjetno žešće, s uvredama i neistinama. Tvrdilo se da autori napuštaju prastare odredbe kao što je pisanje ne ću kako se tobože pisalo prije 60 ili 100 godina, ali kada tako nešto pišu profesionalni lingvisti ili poznati javni radnici, onda će to biti vrijedno zabilježiti i za budućnost.

U ovoj 2001. godini pojavile su se obje pravopisne knjige. Prvo Hrvatski pravopis trojice autora, onda i Pravopis hrvatskoga jezika dvojice autora (no u međuvremenu je umro i Vl. Anić). Iako je već bila objavljena slika Pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika, knjiga se ipak pojavila kao Pravopis h. j. Sada su uloge promijenjene — Hrvatski pravopis napušta dvostrukosti, Anić-Silićev ih uvodi. U svakom slučaju, sada će ozbiljna kritika moći konkretno ocjenjivati oba djela. A za sada je vrijedno spomenuti dvije činjenice: Anić-Silićeva knjiga izdana je uz potporu Ministarstva znanosti i Ministarstva kulture, a Ministarstvo prosvjete raspisalo je natječaj za školski pravopis.