Povratak fotokopija

Ludwig Bauer, Kratka kronika porodice Weber, Mozaik knjiga, Zagreb 2001.

Dok hrvatska književna publika, željna dobre literature na vlastitome jeziku ili makar svade o estetici koju će razumjeti, trenutno uživa čitajući produkciju fakovaca ili prateći polemike oko njihove literarne važnosti i vrijednosti, s posve druge strane stiže prvorazredna poslastica. Na našu se književnu scenu na velika vrata vratio Ludwig Bauer, pisac čija će literatura zasigurno protresti njezinu stereotipima građenu konstrukciju i problematizirati hrpu olako izrečenih riječi o neizlječivoj impotenciji domaćega spisateljskoga kruga, o nepostojanju hrvatskoga romana ili o fakovcima kao jedinim piscima čiju literaturu netko stvarno i čita. U nas se do te mjere okamenila glupost taborovanja i saborovanja (koja samo svjedoči da još sami sebe ne smatramo slobodnima) da se čini nemogućim da netko bude dobar pisac, a da ne pripada ni među klasike, ni krugovaše, ni razlogovce, ni kvorumaše ni fakovce? Tko je taj?

Antikomunističko djelo

Riječ je o piscu (rođenu 1941. u Sisku), koji je podjednako književnim komesarima i apologetima disidenstva još osamdesetih godina silno išao na živce. Taj se nije ni dao ni mogao svrstati u tadašnji mainstream ni onda kad su njegove knjige bile uvrštene u školsku lektiru, ali nije dopuštao ni da ga se zove disidentom kada je prestao objavljivati u Hrvatskoj i kad je živio u inozemstvu. No, posve je jasno da se Bauer oduvijek rugao silnicima svih fela i baštinicima vječnih istina prokazujući pogubnost velikih ideja za male ljude na način koji čitatelja dira u samu srž — posebnost koja ima vrijednost samo onda kada je čovjek slobodan.

Zato su dežurni branitelji književno-političke čistoće bili upravo podivljali kad je Bauerov roman Kratka kronika porodice Weber (najprije odbijen u Zagrebu s etiketom »antikomunističkoga djela«) 1990. u Sarajevu objavio Ivan Lovrenović, urednik sarajevske Svjetlosti, koji je roman recenzirao s oduševljenjem. Kratka kronika doživjela je svu silu pohvala, nagradu Svjetlosti za najbolju knjigu godine 1991. i odluku Televizije Sarajevo da snimi igranu seriju koju je trebao režirati Rajko Grlić. Blazirana zagrebačka književna kritika (s časnim iznimkama) roman je jedva procijedila kroz zube, ali je publika razgrabila nekoliko stotina primjeraka koji su uspjeli doći do hrvatskih knjižara. Više od pola naklade stradalo je u plamenu rata (dio je i ritualno spaljen na četničkoj lomači), ali je Kratka kronika porodice Weber usprkos svemu uspjela postati i kultnom knjigom ovdašnjih Volksdeutschera, koji su je fotokopirali i slali svojim rodacima širom svijeta. Bio je to, naime, prvi hrvatski roman o povijesnoj sudbini i stradanju Nijemaca, nekada najbrojnije nacionalne manjine u Jugoslaviji, kroz koji su se zrcalila stradanja slobodoljubnih ljudi u sudaru s velikim idejama 20. stoljeća zlokobno naslućujući da se povijest na ovim prostorima gotovo ciklički ponavlja.

Nakladnički grabež

Ipak, to nije revanšističko ili revizionističko štivo koje na višedesetljetne historiografske laži odgovara novim krivotvorinama, zaklonjenima za umjetničku slobodu, koji naknadno trebaju ispraviti povijesne nepravde. Nipošto, to je knjiga koja s prezirom odbacuje teorije o rasnoj odabranosti i genetskom determinizmu (zato Bauerovi rukopisi ni devedesetih nisu bili dobrodošli u Zagrebu). To je roman o nama kakvi doista jesmo, našim korijenima i našoj bremenitoj povijesti, ali i univerzalna priča o odnosu većine i manjine, o netoleranciji različitih i strahu od nepoznatoga. Kratka kronika povijesni je roman u kojemu povijest funkcionira kao pomoćna faktografska koordinatna mreža, a ne tek kao fikcijski background. Pisac nas vodi kroz stotinu burnih godina triju generacija porodice Weber (sve do poratnih pedesetih godina), kronološkom dosljednošću koja nema dnevnički oblik ni pravilnu epizodičnost sage. Ono što u Bauera posebno fascinira lakoća je pripovijedanja. On nas kroz priču vodi jednostavno i brzo, ali uvijek temeljito i usredotočeno. To Bauer uspijeva zahvaljujući kratkoj i razigranoj rečenici u kojoj nema suvišnih riječi, ali se može naći mnoštvo bravuroznih slika. To će ga zasigurno vinuti među odabrane i vrlo čitane pisce. Utoliko pozdravljamo odluku Mozaik knjige da Kratku kroniku porodice Weber objavi i u Hrvatskoj. Činjenica je da su se hrvatski izdavači sada praktički pograbili oko Bauerovih djela (među kojima su i sjajni romani Biserje za Karolinu i netom izdana Partitura za čarobnu frulu, takoder najprije predstavljeni u Sarajevu, koje književni kritičari proglašavaju književnom potencijom dostojnom najviših svjetskih priznanja) i da će mu ove godine u Hrvatskoj biti objavljeno čak pet knjiga. No, to ima svoje puno značenje samo ako je među njima i Kratka kronika porodice Weber. Tek je s njom to onda pravi i potpuni Bauerov povratak na domaću književnu scenu, na kojoj zasigurno zaslužuje posebno mjesto.

Goran Beus Richembergh