Pouka o mladosti i starosti

Uz izložbu Katarzyne Kozyra u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu

Mlada poljska umjetnica Katarzyna Kozyra (r. 1963. u Varšavi) jedna je od onih životnih boraca koji nastoje poistovjetiti svoj stvaralački i svoj proživljeni svijet. Na podiju izložbenih prostora u svojim videoinstalacijama ona bez ostatka sastavlja cjelinu vlastitoga ljudskoga i umjetničkoga uloga i osobnih svjedočanstva. Ona to čini bez stilizacije, a pogotovo bez — među njezinim umjetničkim istomišljenicima raširene — sposobnosti i odnjegovana dara pukim dramatizacijama i mistifikacijama. Osobnim iskustvima ona poklanja pažnju i dokumentu i slojevitim čitanjima psiholoških, društvenih konotacija njezinih radova. (Preživjevši opaku bolest, gotovo vraćena iz mrtvih, njezino iskustvo ima stanovite analogije sa sudbinom slavne američke spisateljice i teoretičarke sociologije kulture S. Sontag, koja je prošla kroz srodni pakao i kalvariju bolesti i o tome, snagom svijesti, korak po korak, ostavljala dokaze i svjedočanstva dramatične borbe za život.)

Odnos sa svijetom

Djelo Katarzyne Kozyra u tvoračkim crtama ostaje ponekada brutalno otvoreno, a po učincima je mučno i nadasve bolno svjedočanstvo. Oslanjajući se katkad na slavne slikarske i u povijesti umjetnosti gotovo amblematske i civilizacijske uzore (Manetova Olimpija ili Ingresova Kupelj), ona se u videoradovima ne bavi implikacijama pukih ikoničkih analogija između dva stoljeća, a još manje znakovima ili izazivanjima šoka (ili provokacija), koji je danas već pomalo neprimjetna i neosjetljiva činjenica. Ona se bavi egzistencijalnim implikacijama svojega odnosa sa svijetom koji je zatvoren u svoje normativne i običajne granice u kojemu se znaju mjesta i dužnosti. Ono što joj pritom preostaje, to je iskrenost, otvorenost i naznaka egzistencijalne pozicije u odnosu na zatečeni svijet postavljenih i sređenih stvari i odnosa.

U svojim videoinstalacijama za ovu su autoricu žive slike draže od svih reperkusija estetike i pukih analogija sa slavnim slikama-uzorima. To je, dakako, rasprava o muškom i ženskom, spolnoj segregaciji, prevlasti i nadmoći jednog modela nad drugim i slično unutar društvenih i moralnih okvira svijeta koji teško mijenja navike i stereotipe. U velikim projekcijama (videoinstalacijama) s projekcijama živih slika muških i ženskih aktera nestaje dvojnost promatrača i promatranoga. Ono što ostaje pouka je o prolaznosti, gubljenju najboljih tjelesnih osobina, svjedočanstvo tjelesne neprivlačnosti ili same ambivalencije odbojnosti i ljepote, mladosti i starosti... U tom nemilosrdnom naturalizmu i istinitosti gnijezdi se osjećaj nelagode — onakav kakvu su i normalnom svijetu darivali svečani fotografski trenuci genetski neobičnih likova američkog fotografa — autorice Diane Arbus.

Suosjećanje, a ne tumačenje

Videoinstalacija Kupelj (1997) s referencijalnim osloncem na Ingresovu temu (nastala u Budimpešti) ili muška kupelj u koju se sa skrivenom kamerom i prerušena u muško useljava autorica (Venecijanski bijenale, 1999), u nekoliko istodobno simultanih projekcija na četiri platna u kružno postavljenoj oktogonalnoj konstrukciji otkriva autora kojemu nije do estetike, pa čak ni do poruke ili pouke, nego do osobnog iskustva i problematiziranja nekih tvrdokornih stereotipa. Napor prerušavanja, odbojnost, stanovita mučnina koja prati ove pokretne slike prije traži suosjećanje, a ne tumačenje. Taj je napor lišen svake stilizacijske volje, velike filozofije, premda je njezin čin likovno domišljen, čist i cjelovit, a sadržajno i konotacijski izazovan premda on nije sklon mistifikacijama i zapretenim viđenjima te simboličkim i enigmatičnim tumačenjima i isčitavanjima.

Sretna pozornica

Jer rijetko sam u posljednje vrijeme, u sličnim videoinstalacijama vidio išta likovno, simbolički i sadržajno jasnije od ovoga djela Katarzyne Kozyra. Onima koji mitiziraju prostor iskrenosti, koji suzuju ovu jasnu sliku na pitanja spolnosti, građanskih klišeja, tabua ili vladavinu navike ili oni koji su ovo djelo shvatili nekim oblikom rebusa pa za našu korist gonetaju smislove, moram priznati da je, cijeneći njihov napor, za mene u tom smislu svaka štafelajna slika veći i neobjašnjiviji misterij od ovih instalacija. Za mene je to istodobno i misao i koža i meso onoga koji je prošao iskustvo bolesti i koji je smogao snage i volje, ali i umjetničke invencije, da iskaže vlastito biće sastavljeno od ranjiva tijela i snažne unutrašnje konstrukcije.

Prostor se Umjetničkoga paviljona pokazao sretnom pozornicom (ima i suprotnih mišljenja) za ovakvo sadržajno i fizički zahtjevno i moćno djelo. On je svojim dubokim prostorima, kao i oktogonalnoj konstrukciji samoga rada (i projekcijama) mogao dočarati spoj iluzionističkoga i stvarnoga i gledatelju sugerirati upletenost u slučaj (pa i u doslovnijem smislu) čineći ga svojevrsnim akterom, a ne promatračem. U tom smislu, znalačka postava i domišljena cjelina pravi su primjeri jedinstva i potpunosti djela i njegovih značenja.