Poticajno osvježenje

Poticajno osvježenje

Kvantiteta i kvaliteta prijavljenih i selektiranih radova govori o potrebnosti ovoga događanja i o velikom, dosad nevidljivu potencijalu naše plesne scene

U organizaciji Plesnog centra Tala, od 17. do 20 travnja, održala se Druga platforma mladih koreografa. Ključno događanje — Večer domaćih koreografa, bilo je popraćeno Večeri stranih koreografa i četverodnevnom radionicom koju su održali Nancy Rusek i Dominique Grimonprez, podučavajući suvremene plesne tehnike, te Guido Verwer, jazz dance. Sve se zbivalo u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Selekcijska komisija (u sastavu Virant, Sesardić, Liverić, Pavlić i potpisnica ovog osvrta) imala je sreću da od čak petnaest prijavljenih za prikazivanje na platformi odabere šest najzanimljivijih radova hrvatskih mladih autora... Kvantiteta i kvaliteta prijavljenih i selektiranih radova govori o potrebnosti ovoga događanja i o velikom, dosad nevidljivu potencijalu naše plesne scene. Prijavljeni radovi varirali su u pristupima od performansa preko apstraktnog plesa do plesnoga kazališta.

Važnost stalna održavanja Platforme pokazuje se na nekoliko razina. Prva je da Platforma funkcionira kao poticaj za rad i razvoj potencijalnih autora, kao događanje prema kome i za koje se stvara. Za razvoj scene to je nužno mjesto, na kome će redovito izlaziti u javnost nova lica, nove ideje, nove koreografije. Zatim, Platforma funkcionira i kao simbolično mjesto inicijacije u struku imenovanjem darovitih amatera u zvanje mladi koreograf (iako mislim da ne treba olako dijeliti taj naslov svima koji uspiju proizvesti određenu minutažu suvisle koreografije). I treće, Platforma, koju su oblikovale te energično i uspješno ostvarile Tamara Curić i Larisa Lipovac, ima šansu za koju godinu postati zaista internacionalno događanje, odnosno događanje upisano u kalendare europskih plesnih centara, časopisa, mreža. Potraga za mladim autorima i svježim idejama, koje se može plasirati na pretrpanu i zagušenu europsku plesnu scenu i okreće selektore i programatore prema novim tržištima. Zaista je posljednji trenutak da Hrvatska počne sustavno nuditi svoje autore internacionalnoj sceni. Pa makar i one tek dolazeće.

Internacionalna selekcija, ovaj put na sreću, bila je manje zanimljiva od domaće. Najcjelovitiji rad pokazale su Francuskinje Nancy Rusek i Dominique Grimonprez, pod nazivom n-tremess... Duet u izvedbi autorica plijenio je lakoćom izvedbe, gotovo organskom, unutarnjom povezanošću kretanja i duhovitim međusobnim odnosom.

Večer domaćih koreografa započela je agresivnom energijom koju je projicirala koreografija mlade Kristine Bajza. Filozofskog naslova Trčati da usporimo život ili usporiti da ubrzamo prolaz, gotovo da je tjerana glazbom japanskih kodo-bubnjara, a pokazala je originalnost i dosljednost koreografskog materijala. Zanimljivo je suprotstavljanje mirnih muških tijela na sceni sa snažnom koreografijom i gotovo divlja, a maštovita ekspresivnost koju plesačice nose i koja upućuje na cjelovito shvaćanje plesa kao izvedbenog medija.

Željka Sančanin jedna je od osnivačica kazališne skupine Obepyu, s kojom je već stekla koreografsko i izvođačko iskustvo. Predstavila se minimalističkim radom Mjesta po kojima... u kojem promišljenim ponavljanjima gradi solo strukturu. S finim osjećajem za scensko vrijeme i zavidnom unutarnjim uvjerenjem, ustrajavajući na jednom mjestu u prostoru, ona označava razna mjesta na tijelu po kojima...

Radikalno odbacivanje plesa, koje dovodi do čiste i jasno koncipirane ideje, s inteligentnim odmakom na kraju, te snažna osobnost obilježuju Željku i njezin autorski tim kao ekipu koja može unijeti zanimljive pomake na našoj plesnoj sceni.

Prilaženje koreografiji likovnošću i vizualnošću, radije nego razvijanjem koreografskog jezika, način je na koji Alen Zanjko gradi svoje autorstvo.

Zanjko, školovan na Akademiji likovnih umjetnosti, koristi se tijelom i pokretom kao elementom cjeline. Here I am vrlo je svjež rad, izveden i osmišljen pažljivo i iskreno. Iako ne odveć dubok u uporabi tijela, zanimljiv je po seljenju koreografije tijela u koreografiju slika — dakle sa scene na platno.

Natalija Manojlović priklonila se trenutačnom trendu kretanja i pristupa plesu, ne ulazeći dublje u propitivanje tog izbora. Očigledno se dobro zabavljajući na sceni, njezina skupina mladih plesača odlučila se za veselu i zabavnu varijantu, oslanjajući se na poznate, no dobro kombinirane elemente i duhovite iskorake u izvođačke improvizacije. Evo sam' malo otplesano je i smišljeno s energijom, šarmom i uvjerenjem.

Posljednja koreografija, potpisana kao grupni rad Darije Doždar, Maje Drobac i Selme Banich, krenuo je put plesnog teatra. Izabirući vrlo jaku temu, ženskog odnosa s hranom, i otvarajući niz žensko-ženskih odnosa, mlade su autorice pokazale razumijevanje u baratanju teatarskim elementima, zanimljivu prostorno-dinamičko-vizualnu organizaciju scene i spretna rješenja s rekvizitima. Kao kvalitetu istaknula bih i to što su autorice krenule od njima važne i bliske teme, koja je rijetko kazališna tema. Osvještavajući vlastitu ženskost i probleme koje taj proces nosi, aludirajući na razne aspekte žensko-ženskih odnosa, otvarajući ih bez zadrške, a igrajući vrlo predano, u My plate nazire se vrlo zanimljiv i snažan rad plesnoga teatra. O povremenim nedorađenostima i nespretnostima u ovom, kao i u drugim radovima, nije, smatram bitno ni govoriti. Njih su svi autori ionako vrlo svjesni.

Iva Nerina Gattin