Pomaknuta prozna freska

Michel Tournier, Gašpar, Melkior i Baltazar, prevela Marija Paprašarovski, Ceres, Zagreb, 2000.

Tournierova Ponoćna ljubavna gozba prošloga ljeta dugo je bila na samom vrhu top-ljestvica čitanosti. Na pozornici varaždinskoga kazališta upravo igra monodrama Fetišist prema Tournierovu tekstu, a na Maloj sceni Zagrebačkog dječjeg kazališta već nekoliko sezona uspješno izvodi adaptacija priče Pierot ili tajne noći.

Sklonost velikim temama

Tournierov opus obilježava sklonost velikim, u književnosti već obrađivanim temama. One mu otvaraju mogućnost osvjetljavanja zatamnjenih mjesta skrivenih u kolektivnim mitovima koji su u temeljima civilizacije.

U romanu Gašpar, Melkior i Baltazar (1980), najosjetljivijim točkama ljudske duhovnosti i pitanju religijskoga pristupio je miješajući povijesne činjenice i fikciju te stvorio fascinantnu proznu fresku o već poznatoj temi poklonstva kraljeva. Likovi tri kralja koji su se došli pokloniti novorođenom Isusu oživljeni su na stranicama Tournieova romana kao ljudi sa svojim opsesijama, vladari s brigama vezanim uz čuvanje vlasti i mira u zemlji ili knezovi bez prijestolja i kraljevstva. Baltazar je prikazan kao veliki neshvaćeni ljubitelj umjetnosti, Melkior, najmlađi među njima, kao kralj bez kraljevstva, a Gašpar kao crni kralj nesretno zaljubljen u bijelu robinju.

Potonjom pričom razmatra pitanja ljubavi općenito, spolne i tjelesne ljubavi, kao i ljubavi između ljudi različitih rasa, a rasnu toleranciju kralja Gašpara nagrađuje spoznajom o vrijednosti ljubavi i otkrićem kršćanskoga poimanja posvemašnjeg predavanja drugoj osobi i osobne žrtve.

Vođeni zlatnom zvijezdom

Pričajući priču kralja Baltazara Tournier je načeo problematiku stvaralaštva, lijepoga u umjetnosti te smisla i svrhe umjetničkog. Njegov je Baltazar predani sakupljač umjetnina i mecena, kralj zaštitnik ljepote u životu i u umjetnosti, zagovornik slavljenja ljudskoga lika i grčke klasike, koji je protiv sebe navukao bijes tradicionalista. Najdublji motivi i osobne preokupacije svih likova, pa tako i kralja Baltazara, razrješuju se u trenutku kada kraljevi vođeni zlatnom zvijezdom stanu ispred tek rođena Isusa. Oni su zapravo vođeni najdubljim porivima dovedeni do mjesta koje će im na simbolički način otkriti smisao postojanja, osobne svrhe i ljepote života. Koliko god takav pristup navodi na misao da je Tournier pisac sklon svemu dodati malo kršćanske dogme, moramo reći kako zapravo dubljim ulaženjem u tkivo romana sve više otkrivamo polivalentnost humanih poruka autora i njegovu vještu afirmaciju najplemenitijih poruka kršćanstva. Tournier je doista pisac koji je na najsretniji način spojio dubinu filozofskog promišljanja, čemu je sklon zbog svoje izobrazbe (studij filozofije počeo je na Sorbonni, a završio ga u Tübingenu), i literaturu. Duhovnost koju afirmira roman o tri kralja stoga nije pojednostavnjena i dogmatična, nego dobro odmjerena i stilizirana mješavina mističnog utjelovljenja u običnom ljudskom postojanju i jednostavnosti prirodnoga u velikim pričama.

Omjer između književnosti i filozofije

Oživljavanje mitova i legendi odlično se uklapa u ovakvu literarnu koncepciju, pa osim priča o tri kralja Tournier priča i priču o četvrtom kralju mudracu koju je preuzeo iz jedne ruske legende. Kralja Heroda Tournier je nastojao prikazati u što realnijoj okolini, pa tako taj dio romana obiluje mnoštvom podataka iz razdoblja kada je Herod bio na vlasti, te uz detaljne opise dvorskih spletki i razjedinjenosti države dočarava muku vladanja u epskoj širini. Opisima se Tournier služi vrlo vješto, oni nikada nisu puka ilustracija i dodatak, prije bi se moglo reći da su mjesta koja se sjajno uklapaju u tkivo priče i u njima se itekako može uživati. Opisi gozbi i trpeze jedinstveni su, a jednako su bogati i opisi odjeće i umjetnina onoga doba. Tournierovo je tkivo teksta tako veoma sadržajno i čitateljima omogućuje višestruki užitak, u dobroj priči, bogatstvu detalja, slojevitim likovima...

U vrijeme sveopće komercijalizacije, koja ne mimoilazi ni književnu produkciju, i posvemašnje sklonosti instant-rješenjima, ovako je ozbiljan pristup pisanju rijetkost. Stoga ne čudi brojnost i kvaliteta nagrada, ali ni sklonost čitatelja. Oni su u Tourniera prepoznali rijedak dar koji uspostavlja savršen omjer između filozofije i književnosti, a da pri tome literatura nije ni proročko naklapanje, ni izgovor za prigodničarsko filozofiranje.

Željka Bertić