Ples i humor

Ples i humor

Uz premijeru Žurba duše Zagrebačkog plesnog ansambla

Proljeće Zagrebačkog plesnog ansambla počelo je u znaku nastavka suradnje sa španjolskim plesnim umjetnikom Emiliom Guitierrezom Salesom (rođ. 1971, diplomirao suvremeni ples 1994. na Istitut del Teatre u Barceloni). Hrvatska publika upoznala je još ljetos mladoga katalonskog koreografa na plesnom festivalu u St. Vinčentu, a zagrebačkim plesačima prošle je jeseni držao trotjedni seminar. Vođeni plesnim kolegom iz Španjolske i nadahnuti glazbom Alana Bjelinskog, nakon dva mjeseca druženja, Nikolina Bujas, Andreja Široki, Ognjen Vučinić, Branko Banković, Roberta Milevoj, Zrinka Šimunčić i Darja Doždar u srijedu 2. svibnja 2001. u ZKM-u pokazuju rezultate zajedničkoga plesnog traganja.

Žurba duše (La prisa del alma) predstava je o ljudima i međuodnosima koje stvaraju, koje žive uspomenama na njih.

— Nastojim stvoriti prostor u koji plesači dođu, upoznaju se, druže, te dožive nešto zajedničko i posebno, čega će se sjećati. U tom istom prostoru kreiram različite situacije — agresivne — gdje ljudi moraju braniti prostor oko sebe, kao što je to slučaj u svakodnevnom životu, u tramvaju — ljudi se šutke bore za svoje mjesto. Na apstraktni način stvaram realne situacije, a svaka situacija opet može biti viđena na razne načine. Na ozbiljan i smiješan način.

Predstava Žurba duše ima i humora?

— Predstava koju smo zajedno stvorili vrlo je ozbiljna. Ljudi se ne mogu zabavljati s nekim koga su tek sreli. S vremenom situacije postaju neozbiljne. Ovo nije smiješna predstava iako se tako čini. Predstavu čini nekoliko scena, što znači nekoliko kvaliteta. Većina građe je moja, no svatko od nas, pa i ja sam, razvijam se u vremenu, primam različite podatke i moja ekspresija odraz je mog iskustva. Kada pokazujem nove stvari, to nikada nije nešto sasvim novo, jer uvijek zadržavam nešto od prije. To ne znači da kopiram staro i nadopunjujem, nego da nadograđujem.

Od čega kreće sva nova iskustvena nadogradnja?

— Nikada ne krećem od konkrektnog, niti to činim na isti način. Razmišljanjem dolazim do različitih situacija, istražujem, stvaram. Upoznajem ljude, plesače suradnike, njihove mogućnosti, jer nije dovoljno ono što imam u glavi. Igram se s ljudima. Počinjem nakon što me nadahnula neka glazba ili osoba...

Upravo zbog toga za svakog je plesača bitno da se bavi i sportom i baletom i folklorom te raznim plesnim tehnikama kako bi iz svega mogao izvući ono što će mu omogućiti da plesom izrazi ono što želi. Volim da ljudi s kojima radim svemu dodaju nešto svoje, ono što njihovu tijelu odgovara, da mi to predlože. Iako je ples tradicija u mojoj obitelji, jer su i moji roditelji plesači, osobno sam više volio sport. S vremenom sam u suvremenom plesu pronašao mnogo više nego u sportu, a koreografijom sam se počeo baviti u trenutku kada sam shvatio da se, kao i u slikarstvu ili književnosti, plesom osim onoga tjelesnog može izraziti nnogo drugih stvari. Ples je još jedan dodatni jezik.

Razgovarala Olivera Međugorac