Pionir kinoamaterizma

Pionir kinoamaterizma

Paspina bogata filmska ostavština tek čeka pravog istraživača

Uskoro će se navršiti četrdeset godina otkako je u Zagrebu (19. listopada 1961) umro Maksimilijan Paspa, pionir kinoamaterizma u nas, osnivač i prvi predsjednik Kinokluba Zagreb. Filmska enciklopedija Leksikografskog zavoda bilježi da se za film zainteresirao u električarskoj radionici svog oca, jednog od prvih popravljača i izrađivača filmske opreme u nas. Već 1917. mladi Paspa posjeduje filmsku kameru, koju ne ispušta iz ruku sve do svoje smrti. Od 1925. sudjeluje na mnogim amaterskim festivalima i smotrama, nagrađivan je ne samo u domovini nego i u svijetu, primjerice u Berlinu i Parizu. Snimao je dokumentarne filmove, putopisne, obiteljske, filmove o prirodnim ljepotama, čak i kratke igrane... Bio je poznati zagrebački zubar, a ne znam odakle mi podatak da je prisiljavao, ucjenjivao svoje pacijente da statiraju ili čak glume u njegovim filmovima. Da li mi je netko pričao o tome (tko?), radi li se tek o anegdoti ili je riječ o vjerodostojnom svjedočanstvu, zaista ne znam... Pouzdano se, međutim, sjećam večeri u Kinoklubu Zagreb, kad je u njemu bio i Maksimilijan Paspa. Bilo je to kasnih pedesetih ili možda već šezdesete. Predsjednik Kinokluba bio je u to doba Miloš Oreščanin, živahan stariji gospodin čija je supruga vodila salon šešira u Marićevu prolazu i kad je netko trebao predsjednika, odlazilo se u taj dućan. Sjećam se uvažavanja koje je izazvao Paspin dolazak u Kinoklub. I Oreščanin i ostali starci odjednom su nekako postali gospodskiji, uviđavniji, svečaniji i službeniji... Mi klinci, uvijek bučni i puni primjedaba, a nije da smo bili i nešto jako pristojni, umirili smo se i potiho nešto došaptavali... Svi su bili na vi, gledali su nekakvu putopisnu — meni se tada činilo — gnjavažu, besprijekorno oštro snimljenu i svi su se tome jako divili... U Kinoklubu su se tada već slutili nekakvi predgeffovski anarhoidni vjetrovi i ta je paspijanska seansa, nekako odveć uljudna i uglađena, odudarala od atmosfere svih drugih klupskih večeri. Valjda sam tu večer stoga i zapamtio. Tada, jasno, pojma nisam imao da sam se sreo s poviješću samom. O Paspi jedva da sam nešto znao, ni izdaleka mi nije značio onoliko koliko mi znači danas...

Upisujte se u Fotoklub!

A znači mi mnogo. Jedan je od rijetkih, uz Miletića, svog potpredsjednika, možda i jedini filmski autor čiji opus nedvojbeno svjedoči o razvoju filmske misli u nas, o znanju i sazrijevanju te misli. Istina, Paspina bogata filmska ostavština tek čeka pravog istraživača, no i iz ovih, prigodnih redaka u povodu obljetnice njegove smrti, dat će se, vjerujem, naslutiti značaj i značenje djela koje nadaleko nadilazi prividnu skromnost tek putopisnog ili obiteljsko-kroničarskog bilježenja i filmskog zapisivanja.

Maksimilijan Paspa osniva Kinoklub Zagreb 1928. i iste godine postaje njegov predsjednik. Vjerojatno u to doba ili možda i neku godinu kasnije valja datirati njegov promidžbeni film Upisujte se u Fotoklub Zagreb. Nakon uvodna dva živa eksterijerna orijentacijska kadra, pa nedvojbeno usmjeravalačkog s pločom Fotoklub Zagreb, mezanin desno — slijedi niz natpisa koji su i poziv budućim članovima i opis aktivnosti kluba: Društvo za promicanje amaterske fotografije i kinematografije, Fotosekcija Kinosekcija Leicasekcija, Sastanci svaki utorak i petak u 20,45 h, Rasporedi predavanja u dnevnicima, radiju i fototrgovinama, Predavanja, praktične vježbe, prikazivanje filmova i dijapozitiva, Tamna komora, Aparati za povećavanje, kopiranje i projekciju, Stručna biblioteka i časopisi, Početnički tečajevi u maju i oktobru. Izleti, popusti u vodećim fototrgovinama, na Samoborskoj željeznici, u velikom broju hotela od Sušaka do Kotora, Izložbe! Natječaji! Slijede sad živi kadrovi: demonstracija sastanka ili možda tečaja u klubu. Nakon jednoga šireg kadra redaju se krupnjaci ili dvoplanovi članova kluba, polaznika tečaja. Švenk po polaznicima za vrijeme projekcije filmova ili dijapozitiva. Ponovno smo na onom sastanku, tečaju, no sad se tu, i u detalju, rastavlja fotoaparat, eto nas i u tamnoj komori, izrađujemo fotografiju... pa još jednom natpis-naslov: Upisujte se u Fotoklub Zagreb!

Ooo! Zar se i vi bavite filmovanjem?

Kao svojevrsni drugi dio Paspina promidžbenog filma, a možda ga možemo držati i zasebnom cjelinom, zasebnim filmom, pojavljuje se fragment naslovljen Klub kinoamatera i njegova svrha. Valja, naime, znati da je Kinoklub isprva bio sekcija Fotokluba, tek se nešto kasnije (1932) sasvim osamostalio. Nakon spomenutog natpisa-naslova vidimo u živom kadru jednu mlađu ženu, lijevo komponiranu u kadru, otvoreniju prema kameri, kako u nekakvom srednjem planu malom filmskom kamerom snima dječaka, komponirana desno u kadru. Drugi kadar izravan je nastavak prethodnoga: blizu, profilno, snimateljica. Kamera u njezinim rukama, to je naglašeno, vrlo je nemirna.

Treći kadar sličan je prvome: neznatno je tek širi i dječaka više nema u kadru pa je snimateljica u sredini, a u lijevom dijelu stvorio se muškarac kojem preko ramena visi kamera u futroli... Gleda kako mlada dama snima, sumnjičavo vrti glavom, a kad ga ova spazi pa prestane snimati, on uredno najprije digne na sekundu šešir u znak pozdrava, pristupa, rukuje se... Natpis: »Ooo! Zar se i vi bavite filmovanjem?« Novi natpis: »Da, jučer sam kupila aparat i ovo je moj prvi pokušaj. Veselim se snimanju.« Još jedan natpis: »Vidim da kameru ne držite mirno te će vam snimka izgledati ovako...« I sad slijedi zoran prikaz onoga što joj govori: živi kadar dječaka kojeg je mlada dama snimala, loše komponiran, nemiran kadar, povremeno čak i bez glave onoga koga se snimalo. Natpis: »Glavno je da kameru držite posve mirno, da dobijete dobru snimku.« I sada mlada dama u širem kadru predaje kameru iskusnijem kolegi, ovaj počinje u ovom, a nastavlja u nešto bližem kadru snimati mirne ruke i odmah u sljedećem kadru vidimo i rezultat ispravne uporabe kamere: besprijekorno komponiran i miran kadar klinca.

Još jednom se vratimo u dvoplan snimatelja i snimateljice, gdje ona zadivljeno gleda iskusnijeg kolegu, a onda slijedi natpis: »Baš vam hvala na uputama kojih ću se ubuduće držati.« I novi natpis: »Držeći se tih uputa...«, pa dokaz kako se upute zaista valja držati: nekoliko ljupkih kadrova Maksimira, izletnika i namjernika, sve mirni kadrovi s tek neznatnim korekcijskim švenkovima... Sljedeći natpis nastavlja se na prethodni: »... biti će filmsko snimanje svakome najveći užitak«, a završni tek definitivno potvrđuje dosad ustanovljeno: »Pristupom u Klub kinoamatera Zagreb dobiva početnik sve upute, koje su mu potrebne za ispravno snimanje.«

Zar to nije prelijepo? Poželi čovjek biti početnikom! Veseliti se snimanju, dobiti upute za ispravno snimanje, držati kameru mirno i dobiti dobru snimku.

Zoran Tadić