Ozbiljna studija medija

Ozbiljna studija medija

Želimir Koščević, Fotografska slika, 160 godina fotografske umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Novo izdanje knjige Želimira Koščevića, Fotografska slika, 160 godina fotografske umjetnosti, svakako je prilika da se pogled usmjeri i prema tom primjeru stručne publikacije o mediju fotografije.

Kako sam autor spominje, namjera je njegove knjige da »se siđe u dubinske slojeve povijesti fotografije«, potrebne za cjelovitije razumijevanje samog medija. Može se reći da je autor dao vlastitu interpretaciju povijesti fotografije, s razumijevanjem statusa medija i njegovih metamorfoza u povijesnim i umjetničkim okolnostima. Drugim riječima, sažetu, manje linearnu ilustraciju povijesti fotografije (budući da je nju moguće čitati i »vertikalno, horizontalno, čak i dijagonalno«), a više sintezu »znanja i razmišljanja o fotografiji«. Ipak, povijest fotografije nije povijest viđenog, već odnosa prema viđenom.

Treba imati na umu da je danas fotografska građa golema, raspršena po arhivima mnogih muzeja i privatnih kolekcija, te da zbog svojih specifičnosti fotografija povlači za sobom mnoge dijalektičke razmirice, a one su se pojavile već s prvom fotografijom. Koščević se bavi dakle pitanjima vezanim uz problematiku pojave fotografije u socijalnom i kulturnom kontekstu te njezina odnosa prema tradicionalnim medijima umjetničkog izražavanja.

Je li fotografija umjetnost?

Karakter teksta u osnovi je esejistički, spominju se i citiraju brojna imena fotografa, pravaca i teoretičara fotografije, a objašnjavaju se i neku od osnovnih pojmova struke i fotografskog žargona. Ritam je teksta dinamičan i treba ga čitati kao ozbiljnu studiju medija (stručno istražuje građu u domaćim i stranim muzejskim arhivima, preko Muzeja Viktorije i Alberta i Maison Européenne de la Photographie), trendova u fotografiji i pojava specifičnih fenomena koji se vežu uz njega.

Je li fotografija umjetnost (ili je nema), pitanje dokumentarnosti fotografske slike, autonomnosti fotografije — zbog uključenja u masovnne medije i stalne prisutnosti u vizualnoj kulturi današnjice, što se događa s medijem danas, na tehnološkom superhighwayju, neka su od pitanja koje smo sami postavili o fotografiji kao umjetničkom mediju.

Od trenutka nastanka fotografije postoji i rasprava može li se ona svrstati pod umjetničke kategorije. Pitanje proizlazi iz misli da je fotografija uzurpirala ili prihvatila funkciju reprezentacije u slikarstvu i tako omogućila slikarstvu da postane apstraktno. U tom smislu, Jean Cocteau tvrdio je da je fotografija oslobodila slikarstvo. Kada je 1839. Daguerre pronašao način da fiksira sliku što je daje camera obscura, ostvarila se ideja koja se povlačila još od srednjega vijeka, koja je iznenada i neočekivano promijenila umjetnikov pogled na svijet.

Poznati teoretičar fotografije Heinrich Schwarz objavio je među svojim esejima i ovo: »Fotografja je kulminacija dugog razvoja i ne smije se proučavati povijesno kao izolirani fenomen 19. i 20. stoljeća. Duh fotografije je mnogo stariji od njene povijesti...«

Zanimljiva je autorova konstatacija da »svaka fotografija sadrži u sebi informaciju o svom začetku i o globalnom kontekstu, te da je prva nagovijestila posljednju, a posljednja podsjeća na prvu«.

Sve fotke imaju autorska prava

Knjiga je podijeljena u šest poglavlja eseja, uz odgovarajuću kronološku odrednicu, od nastanka prve fotografije 1939. godine i priče o događajima koji su joj neposredno prethodili — Hvatanje sijenke (1839-1880), Put u visoko društvo (1880-1918), Porodica čovjeka (1940-1960), Zlatnim dobom nazvano je doba između 1918. i 1940. godine, nastavlja se s poglavljem Čista ili s ledom? (1960-1990), a završni je esej Izazovi na kraju milenija (od 1990. do nulte godine trećeg milenija).

Činjenica da su za sve reproducirane fotografije dobivena autorska prava ohrabruje. No, to je u velikoj mjeri i odredilo kriterij njihova izbora. Pod pretpostavkom da su reprodukcije (njih tridesetak — Karla Draškovića, Zlate Vucelić, Josefa Sudeka, Toše i Petra Dapca, Pave Urbana, Borisa Cvjetanovića, Aleksandra Rodčenka, Andréa Kertésza i drugih) tiskane s namjerom da služe kao egzemplarna nadogradnja teksta, očigledno je da se izdavač odlučio za prilično ograničen broj autora.

Nažalost, nedostaju fotografije majstora kao što su Robert Capa, Brassaď, Robert Mapplethorp, Ansel Adams ili Manuel Alvarez Bravo, uz koje bi prikaz fotografske povijesti bio potpuniji.

Želimiru Koščeviću, autoru brojnih članaka i studija s područja povijesti umjetnosti i fotografije, treba priznati razumijevanje problematike građe i narativni talent te fotografsku erudiciju.

Knjiga je manjeg, džepnog, formata, uskoro izlazi i na slovenskom jeziku, a svakako će poslužiti kao putokaz studentima povijesti umjetnosti i drugih humanističkih znanosti.

Iva Brezovečki-Biđin