Nova power-generacija

Nova power-generacija

Alan Warner, Soprani, preveo Vladimir Cvetković Sever, Celeber, Zagreb, 2000.

Tko kaže da samo Katolička crkva ima neobične rituale? Imaju ih i djevojački samostanski zborovi opisani u romanu Soprani škotskoga pisca Alana Warnera. Njegove učenice iz djevojačke škole Naše Gospe trajne pomoćnice mogu se podičiti nizom sasma živopisnih obrednih radnji. Predane s gotovo religioznim žarom sitnim ženskim stvarima, ali i divljim mladenačkim nagonima, spomenute su djevojčure kao dio školskoga zbora dobile jedinstvenu priliku da pobjegnu iz »usranog šupka od mjesta« u kojem već godinama trunu i posjete Veliki grad u kojem će se napokon, kako kažu, »nakrkati tijela i krvi«. Slijedom rečenog Warner odmah pri početku svojega romana s voajerskim razumijevanjem registrira: »Nijedna se djevojka nije smiješila pri oblačenju — svaka je taj ritual obavljala predanije od uzimanja bilo kakve transsupstancijalne hostije; zato što će odjevna metamorfoza donijeti trenutačnu preobrazbu koju tijelo i krv Božjega sina nikad ne bi mogli.« Opisujući zatim djevojačko hodočašće k McDonald'sovim hamburgerima, te križarski pohod u birtiju Jerihon na krvave marije, Warner nas uvodi u svijet mladih, provincijalnih djevojaka tek iniciranih u sljedbu kakvih zafrknutih tinejdžerskih spajsica.

Tko se još sjeća feminizma?

I upravo tu stižemo do Warnerova štiva kao podteksta za novu power-generaciju. Točnije girl power-generaciju. Kao etablirani mlađi pisac s dva otprije zapažena romana iza sebe Warner se tek s trećim (spomenuti Soprani) prometnuo u jednog od važnijih pisaca novije britanske književnosti. Pohvalu Warner zaslužuje stoga što je, možda kao nijedan drugi autor njegove generacije, uspio pomiriti visoke literarne ciljeve s interesom za niske omladinske subkulture (u ovom slučaju škotskih šiparica) i dijalektalne finese suvremenog engleskog jezika. Kao nedvojbeno darovit literat Warner je u Sopranima na nepogrešiv način izložio nutrinu svojih spajsica s elokvencijom akademika te stilskim poznavanjem i najmanjih nijansi kolokvijalnog jezika. Za njegov stil gotovo da se može reći: ležeran je a opet superstiliziran, prirodan pa opet visoko izdizajniran. Baš poput najbolje skrojene ženske torbice modnih dizajnera Prade ili Givenchyja. No ocrtajmo kontekst u kojem se Warner pojavljuje kao mogući pisac girl power-pokreta.

Htjeli to danas priznati ili ne, moramo prihvatiti činjenicu da neovisne i tvrdoglave djevojke diktiraju zbivanja na popkulturnoj sceni. Od nezaobilazne rikimanije na koncertima Rickyja Martina (na kojima tisuće šiparica vrišti za svojim idolom) pa do bezbrojnih ženskih r'n'b zvjezdica — Destiny Child, TLC ili Missy Elliot — koje pjevaju o tome kako su zajebane kapriciozne mačkice kojima više nitko i ništa ne može stati na kraj. U vrijeme kad više nitko i ne spominje riječ feminizam, koja je postala sramotnija i od neke vulgarne psovke na nogometnoj utakmici, jezik i fenomen girl power-pokreta donio je onu lakoću ženskog ophođenja i iskazivanja ženskog ponosa za koju se nadobudni feminizam nikako nije mogao izboriti. Taj isti feminizam naposljetku se prometnuo u jednog od cenzora kulturne političke korektnosti, dok je girl power-pokret (proveden na pop-zasadama) izveo lepršavi udar na korektni životni stil koji se oduvijek nastojao nametnuti dobrim, pristojnim i samozatajnim tatinim djevojkama. Preko odgoja, škole i crkve dakako, tih institucionalnih okvira socijalne kontrole i programiranja. Spomenute institucije na udaru su i Warnerova literarnog pera. I to na tipično postmodernistički način — Warner ih naime napada kao tvrđave nametnutog Smisla i Istine. Tako Kylah, jedna od djevojaka u romanu kaže: »nije stvar u značenju...«, a na drugom mjestu dodaje: »nemam blage veze u kom smjeru da krenemo...«. I njezina frendica Orla razmišlja na sličan način: »Okrutan život: onako ti ispočetka postavi sve te ciljeve, onda kad ih napokon uspijemo ostvariti, do tada oni za nas izgube svaki smisao.«

Sad si zvijezda, sele moja

Na svu sreću, ono što Warnerove šiparice, usprkos nedostatku interesa za veliki smisao, ipak imaju jest mladost i upravo će nju u romanu nastojati »iznositi kao najdraži par tenisica«. I baš ta mladost i njezini tjelesni fluidi ispisat će brojna poglavlja o tome kako život jurca dalje. Warnerove spajsice tako pjevuše ironične svadbene melodije i plešu uz ritam lambade. A svojim populacijskim žarom rade na tome da dokinu trend odumiranja seoskog stanovništva. Opisi poput ovoga pune retke Soprana: »Yolanda McCormack ispustila je bogat, zaokružen pušački kašalj, obojan lokvicama potencijalnog šlajma«. A neobuzdano lutanje ženskih mozgova, brijanje u petoj brzini i posvemašnji interes za cigemige, šoping i šarene žnirance nadvladat će papagajski katehizam koji Warnerovim djevojčurama nameću odgoj i časna sestra Condrom. Uza sve to piščev jezik ostaje »čudesno autentičan« i »drečavo poetičan«, kako se o njemu odlično izrazio američki pisac Dennis Cooper. A mišljenja smo da je upravo takav literarni stil i mogao izraziti životnu filozofiju škotske seoske djevojčure, koja poput Warnerove Orle razmišlja ovako: »Siromaštvo se podrazumijeva, Čistoća me dere koliko god da se ja trudim, a na Poslušnost te natjeraju, ali danas ću si nešto zbarit da ga jebeš.« Dodajmo na kraju još samo to da Warnerovi komadi možda i nisu neki vrhunski solisti, ali sjedinjeni u romanu tvore kolektivni pjev ženskih glasova prožetih ruralnom gorčinom, životnim nadanjima i sitnim ženskim radostima.

Predrag Madžarević