Nisu sve žene iste

Nisu sve žene iste

Na promociju filma Sve njegove žene u Veneciju došli smo Richard Gere i ja jer kompanija nije htjela financirati put ni jednoj glumici iz filma rekavši kako je dovoljan samo Gere kao glavna zvijezda

Iako se bliži osamdesetoj godini života — Robert Altman rođen je 1925. — i dalje je vrlo vitalan i živahan pa snima i radi punom parom. Drama Sve njegove žene (Dr T & The Women) njegov je trideset i četvrti film u karijeri koji potpisuje kao redatelj, od čega je pet snimio za televiziju. Redateljski je zanat deset godina pekao radeći na televiziji, gdje je režirao bezbroj epizoda američkih serija među kojima su i Alfred Hitchcock Presents, Maverick, Bonanza te Peter Gunn. Iako je od 1968. — kada režira svoj prvi igrani film Odbrojavanja (Countdown) — pa sve do danas neprestano zaposlen, nije uvijek bio i jednako uspješan. Vrhunce svoje karijere nedvojbeno doživljava 1970. s filmom M.A.S.H. te pet godina kasnije kada je režirao Nashville da bi svoju drugu redateljsku mladost doživio u prvoj polovici devedesetih, kada je svjetska kritika pisala panegirike o njegovim filmovima Igrač (The Player) i Kratki rezovi (Short Cuts).

Već spomenuti Sve njegove žene imao je svjetsku premijeru na posljednjem filmskom festivalu u Veneciji, a domaća publika željna neholivudskog celuloidnog svijeta film upravo može gledati u hrvatskim kinima. Ta duhovita ansambl-drama (Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Liv Tyler, Tara Reid...) i ironični socijalni portret Dallasa tipično je altmanovsko seciranje američke malograđanštine i još jedan u nizu filmova smješten na američkom Jugu. Altman je zamolio novinare da ne otkrivaju svršetak filma kako publici ne bi pokvarili gledanje, a na razgovoru u otmjenom i skupom hotelu »Des Bains« na venecijanskom otoku Lidu pokazao se vrlo srdačnim i razgovorljivim sugovornikom koji nema dlake na jeziku.

Ne mogu se sjetiti filma u kojem je u jednom kadru bilo toliko žena koliko ih ima u vašem filmu. Je li vam to i bio cilj?

— Jedan od ciljeva sigurno. Ovaj je film i rađen za žene, no i unutar ženske populacije nije jednako doživljavan. Na primjer dobar dio novinarki sve odmah okreću na politiku i kažu kako se ja ružno odnosim prema ženama jer ih prikazujem u lošem svjetlu. Takva stajališta prate me čitav život, no mislim da je to besmislica jer nisam ja taj koji žene loše tretira, nego ja vidim da svijet žene tretira loše, a ja samo o tome snimim film. Navest ću vam jedan primjer: na promociju filma Sve njegove žene u Veneciju došli smo Richard Gere i ja jer kompanija nije htjela financirati put ni jednoj glumici iz filma rekavši kako je dovoljan samo Gere kao glavna zvijezda. I onda na svečanoj premijeri prikazujemo film o ženama i s mnogo žena u njemu, a na kraju se publici klanjaju dva muškarca, što je besmisleno. Ali to vam je uvijek tako. Distributeri nemaju pojma je li ovo dobar ili loš film jer ih zanima samo novac i ništa drugo. Ako im ja ili netko drugi može donijeti novac to je dobro, a kakav je film, nije ih briga.

Glumački ansambl zbilja je impresivan, i brojem i kvalitetom. Kako ste surađivali s tako velikim brojem glumaca?

— Glumcima ni u ovom filmu ni u drugim filmovima nikada ne govorim što da rade. Mi smo naravno imali scenarij, ali glumci su na setu uglavnom improvizirali i govorili onako kako misle da je najbolje. Ako glumac misli da se u nekom položaju ili s nekim dijalogom osjeća bolje nego onako kako sam ja to zamislio prepuštam mu da izabere, jer ipak je glumac onaj koji oživljuje lik i on bi trebao znati što je za njega najbolje. Kad kamera krene, glumac je onaj koji stvara film, a ja se pomalo odmičem i puštam ih da rade kako misle da je najbolje. Ja to volim nazivati ulaskom u mjehuriću kojem sam ja prisutan kako bih ih inspirirao, a ne naređivao im.

Skicirate li prizore u knjizi snimanja?

— Ne, nikad to ne radim. Imam sve u glavi, snimam iz dana u dan i tek na samom setu vidim u što će se prizor pretvoriti. Sjećam se kako smo prizor u kojem se pojavljuje dvadeset i osam glumica vježbali čitav dan, a onda smo sutradan snimili prizor iz nekoliko pokušaja.

Uvodne scene u vašim filmovima — baš kao i u ovom — uvijek su vrlo impresivne i idu ravno u glavu.

— To je moj način da odmah na samom početku filma privučem pažnju publike bez obzira koristim li humor u toj sceni ili neki jači dramski ton. Na primjer sadržaj u toj uvodnoj sceni filma Sve njegove žene uopće nije bitan, mogli su govoriti o bilo čemu, ali je zato jako bitan dojam koji prizor ostavlja na gledatelja. To je zapravo poput slike ili murala: publika mora biti zadivljena onim što vidi, a o sadržaju se može razgovarati i kasnije.

Čini mi se da ste u svom filmu jednako ridikulozno prikazali i žene i muškarace.

— Nadam se da je to tako. Baš poput žena i muškarci su smiješni u svom ponašanju, načinu kako se odijevaju i aktivnostima kojima se bave. Dok žene oblače večernje haljine i kičaste šešire odlaze u besmisleni šoping i brbljaju u restoranima, muškarci oblače smiješne uniforme za golf i lov i tamo se igraju poput dječaka. Ako mene pitate koga u filmu manje poštujem, rekao bih vam muškarce, baš zato što se ponašaju kako se ponašaju: misle i ponašaju se kao da su bolji i vredniji od žena zato što ne nose kičaste šešire i ne idu u šoping, a s druge strane sjede satima u grmu da bi upucali zeca ili udaraju palicom u malu bijelu lopticu pokušavajući je ubaciti u rupu u zemlji. Zar je to nešto bolje od onoga što rade žene?

Je li takvo ponašanje tipično za Dallas?

— Vrlo tipično jer u Dallasu živi jako mnogo bogataša koji imaju slobodnog vremena, a malo mogućnosti. U Teksasu nemate mora da bi se odlazilo na plažu i šetnju korzom, nemate ni planine za skijanje, a i ne zbiva se bogzna što. Velik dio žena ne radi baš ništa jer su im muževi apsurdno bogati pa im jedino preostaje da taj novac troše u golemim trgovačkim centrima kao neki oblik hobija. Te žene nemaju nikakvih briga jer su zbrinute do kraja života. Jasno, nisu sve žene iste: prizor u kojem Richard Gere predlaže Helen Hunt da zajedno odu iz Dallasa jer će se on o njoj brinuti, a ona mu odgovori »A zašto misliš da bih ja to htjela?«, to najbolje govori. Film govori i o tome, a ja se nadam da se u filmu i vidi da sve žene nisu iste: Liv Tyler glumi jedan tip žene, Helen Hunt drugi, Laura Dern treći itd.

Žene iz Dallasa kako ih vi opisujete postoje svagdje u svijetu u krugovima bankara, naftaša, diplomata, slavnih osoba, biznismena.

— Apsolutno. U kratkoj povijesti Zemlje koju mi poznajemo žene su uvijek bile građani drugog i trećeg reda, od kojih se očekivalo da rađaju djecu, da se o njima brinu i da uvijek budu u kući i brinu se i o mužu. I danas je u velikom dijeli svijeta tako.

Mislite li da ovaj vaš film može nekoga natjerati da razmisli o svemu tome?

— Ne znam. Ja nisam propagandist, ja sam umjetnik. Sumnjam da će se nešto promijeniti zbog ovoga ili onoga filma, stvari će se mijenjati same po sebi prirodnim putom. Suvremeni svijet ionako se mijenja prema nekim novim pravilima. Nekad su nas određivale granice, zemlja na kojoj smo živjeli i političari koji su nas vodili, a danas je moć u rukama nevidljivih sila kao što su moćne korporacije, tehnološke kompanije, televizije i slično i skoro je svejedno živite li u Iranu ili Švedskoj.

Kakve su bile žene koje su vas okruživale u životu?

— Jako volim žene i čitav sam svoj život bio okružen ženama: majka, sestre, rođakinje, prijateljice. Volim ja i društvo muškaraca jer s vremena na vrijeme morate i pobjeći od žena.

Nekako ispada da su vaši filmovi bolje prihvaćeni u Europi nego u Americi, što je očito rezultat drukčijeg senzibiliteta, koji odudara od holivudskih standarda. Kako Amerikanci doživljavaju način kako ih portretirate u svojim filmovima?

— Teško je to za reći jer nitko vam neće reći za sebe: E da, pa ja sam zbilja takav, smiješan i besmislen. Kad u Dallasu napravimo premijeru doći će svi ti bogataši koji nikada ne idu u kina u svojim velikim šeširima i sa cigarama, sa svojim ženama koje će biti još ekstremnije obučene nego u filmu i svi će pričati kako je njihova susjeda baš takva. A kad dođu kući, reći će da film baš i nije nešto. Sjećam se kad je Nashville bio prikazan u istoimenom gradu ljudi su govorili da je to čista izmišljotina, jer u njihovu gradu nema takvih ljudi. Danas, dvadeset i pet godina kasnije, mladi ljudi koji žive u Nashvilleu vole moj film jer ga razumiju.

U kojim vas američkim gradovima publika najbolje prihvaća?

— Prije nego vam na to odgovorim želim vam reći da je američka publika koja čini najveći dio kino posjetitelja vrlo mlada, uglavnom su to djeca i mladi, i zato se većina holivudskih filmova snima za takav profil publike. Mene uglavnom najbolje prihvaćaju u New Yorku i u Europi.

Posljednja tri filma koja ste snimili — Kansas City, Cookie i Prikriveno ludilo smješteni su na američkom Jugu baš kao i Sve njegove žene. Je li to slučajnost?

— Rođen sam i odrastao u Kansas Cityju, a filmom o jazzu htio sam mu odati počast. Drugi filmovi koje spominjete bili su smješteni na Jugu jer je to tako predviđeno scenarijem i o tome nisam ja odlučivao. Ono o čemu sam ja odlučivao bilo je da želim snimiti te filmove pa se može reći da su to moji projekti. Nešto ću vam reći: ne postoji filmski redatelj u povijesti filma koji je bio tretiran bolje od mene. Nikada mi se nije dogodilo da sam bio bez posla i nikada nisam snimio film, a da to nije bio moj vlastiti izbor. Često znam čuti ili pročitati kako osamdesete nisu baš bile dobro razdoblje u mojoj karijeri, a ja vam kažem da su osamdesete bile jako uspješno razdoblje moje karijere. Ako govorimo o novcu i uspješnosti filmova, onda to nisu bile dobre godine, ali sve su to bili filmovi koje sam ja sam izabrao i koje sam želio snimiti bez obzira radi li se o velikom ili malom filmu koji će biti hit ili će se gledati u art kinima. Tih sam godina u Francuskoj snimio film Vincent i Theo i taj film i danas jako volim. Snimio sam i film koji se zove Beyond Therapy koji govori o biseksualnosti i homoseksualnosti i kad je film bio spreman za kina pojavio se AIDS i film je odjednom bio proklet jer su svi upirali u homoseksualce koji prenose smrtonosnu bolest. Osamdesetih sam također bio vrlo zainteresiran za kazalište.

Kako to da ste prihvatili režirati film Prikriveno ludilo, za koji je originalnu priču napisao John Grisham, čiji je kreativni svijet miljama udaljen od vašeg?

— Njegov je scenarij bio grozan, ali sam se prihvatio režije jer je Kenneth Branagh odlučio preuzeti naslovnu ulogu. Ja prije toga nikada nisam režirao triler i pomislio sam kako bi bilo zgodno snimiti triler u kojem će junak biti nesavršen, naivan i izgubljen. Tako smo priču okrenuli naopako i Grisham je o filmu mislio sve najgore no meni to nije bilo bitno jer ga ja niti jednom nisam sreo. Ja uopće ne znam kako on izgleda. Grisham je taj scenarij napisao mnogo prije nego što je napisao svoj prvi roman, a kad je postao poznat i uspješan netko je pomislio da bi na toj staroj pričici mogao zaraditi novac u kinima.

Kakav je danas vaš status u Americi? Koliko ste poznati širokoj kinopublici?

— U povodu filma Sve njegove žene napravljena je anketa u dvadeset i sedam američkih gradova s pitanjem znate li tko je Robert Altman. Samo je deset posto ljudi odgovorilo točno — dakle samo jedan čovjek od njih deset znao je tko je Robert Altman — a kad su te koji su znali tko sam pitali da li bi pogledali moj sljedeći film u kinima, odgovor je uglavnom bio negativan. Dakle uspjeh ili neuspjeh filma Sve njegove žene u Americi neće imati baš nikakve veze sa mnom jer gotovo nitko ne zna tko sam ja. Moram biti iskren i reći da ni u Europi nije mnogo bolja situacija, jer i ovdje je publika jako mlada i želi gledati holivudske spektakle. Ja jesam bolje prihvaćen i bolje shvaćen u Europi nego u Americi, ali publika nije mnogo veća. Problem je i u tome što većina europskih zemalja sinkronizira filmove na domicilne jezike, a u tom se procesu gubi velik dio izvornog. To bi bilo otprilike isto kao da na izložbi netko pokaže lošu kopiju moje originalne slike.

A što se kritike tiče?

— Europljani su i inače skloniji shvaćanju filma kao umjetničke forme, za razliku od Amerikanaca kojima je film prije svega zabava uz kokice. Američki kritičari prepisuju jedan od drugoga jer ne znaju što bi uopće napisali o nekom filmu pa onda pročitaju što je netko drugi napisao u drugim novinama pa prepišu uz manje izmjene. Ne jednom dogodilo mi se da sam pročitao kritiku nekog filma s potpuno krivim podacima — npr. o glumcu koji uopće nije u tom filmu ili nekom prizoru kojega nema u filmu — da bih te iste dezinformacije poslije vidio u još desetak različitih novina.

Nakon toliko snimljenih filmova i tako bogate karijere postoji li neka posebna priča ili knjiga koju biste željeli ekranizirati?

— Ne razmišljam na taj način. Radim ono što mi se svidi u nekom trenutku. Inače, o filmovima ne razmišljam u literarnom smislu, nego likovnom, na njih gledam kao na sliku.

Možete li izdvojiti najdraže slikare?

— Francis Bacon, Vincent van Gogh. Volim i skulpture.

A što se glazbe tiče?

— U pitanju glazbe dosta sam eklektičan. Volim jazz i klasiku, ali volim i country.

Razgovarao Stjepan Hundić