Ni po babu ni po stričevima

Sa zanimanjem pratim junake našega doba — hrvatske političare novoga kova i govora. Ne policijski, jer mi to ne dopuštaju »ni subjektivni ni objektivni čimbenici«. Nisam konfident, doušnik, cinkar, špicl (sve lijepa imena za zanat koji je vršnjak onom najstarijem i najrasprostranjenijem). No ne moram posebno napinjati uši i osluškivati što i kako govore. Oni, naime, viču. Galame, deru se, upadaju u riječ, ne daju drugom do riječi. Takvo vrijeme. Put da se postane »glavni«. U selu i šire. Ono malo finese u (umirućim građanskim) krugovima već je davno nestalo. Bonton nije ni uspio »zaživjeti«. Ostao je neprimijenjen, nepoznat, nepotreban. No s vremena na vrijeme dođe ono vrlo važno — predizborno pa izborno — vrijeme kada se valja obratiti »biračkom tijelu«, »bazi«, »glasačkoj mašini«, »masi«. Valja pokazati uljudnost, strpljenje, razumijevanje, blagost i kakvu-takvu uglađenost. Oni kažu da se valja ponašati civilizacijski, ne razlikujući civilizaciju od civiliziranosti. Ipak, i takvi, postali su čelnici, vođe, saborski zastupnici, župani, ministri, gradonačelnici itd. Valja te pozicije i zadržati. U tim presudnim danima moraju biti što uvjerljiviji, moraju u demokraciji svim demokratskim sredstvima natjerati ljude da povjeruju njihovim slatkorječivim obećanjima i da se ta feniksovska vjera naroda, kojemu je nekim nebeskim instrumentom izmjereno da upravo od ove minute živi bolje, prelije u jednu običnu kartonsku kutiju, malo oblijepljenu pakpapirom, vrlo često u prostorijama nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (ovdje bi trebala velika fusnota za mlađi naraštaj, kojemu su ovakvi nazivi otprilike na razini egipatskih hijeroglifa, stoga »pusti, nema više vraćanja na staro« — fusnota po svoj prilici ne bi pomogla ni SSRN-u ni Jesenjinu).

Bujice riječi (koje život ne znače) kuljaju preko nadmoćno napućenih usana tih sveznadara i svemoćnika, koji svu svoju nadu u uvjerljivost polažu u svoje nezaobilazno »Bud'te sigurni, ja vas uvjeravam«, kao da će nam sigurnost i blagostanje doći od njihovih progutanih samoglasnika. Razumije se, pravda (spora, da li i dostižna?), pravednost, pravo, vladavina prava, pravna država (stanuje negdje drugdje) njima su alfa i omega. U svojoj pravednoj borbi za »malog čovjeka« ne daj Bože da taj »malac« na svojoj kući izvede građevinski zahvat kojim bi, recimo, otvorio još jedan prozor. Kakav prozor! Ako hoće, može dignuti (i bez dozvole) četverokatnicu, koju će kasnije »legalizirati« kod tih tvrdih »legalista«. Cijeli »paket«, nikakva »djelomična rješenja«. Ali samo s nama, nikako bez nas!

Je li vam već pomalo dosta tako prepoznatljivog papagajskog administrativnog funkcionalnog stila naših polit(ur)struktura? Strpljenja! Znaju ti naši pučki tribuni da se narodu, ipak, treba obraćati više narodski. To će im pokazati i njihovu bliskost s njima (tko s kim? tko koga? protiv koga, čega? s kim, čim? — ma što gnjavite, vi glupi jezikoslovci, sve je jasno; pa svoji smo). Znači: ubaci koju narodnu (ne psovku, zaboga, ne) u svoj (endless) speech. U našoj višestoljetnoj legalističkoj tradiciji (uskoka i hajduka) najbolje je nastupiti legalistički: ni po babama ni po stričevima. Čudno geslo. S jedne strane babe, s druge stričevi. Žene i muškarci. Zastupljenost spolova. No što bi taj sveti novi zavjet javnoga postupanja trebao značiti? Prvo: da si govornik (»izgovaratelj«) ne tare previše glavu smislom. Drugo: da ne razumije riječ babo, nego da mu je poznata samo baba, i to u značenju starije žene, eventualno bake. Treće: mogao je (a često se i čuje) reći: ni po babi ni po stričevima, ali onda bi jadna baba bila u jednini, a stričeva ima ne znaš im broja, pa evo ti odmah na glavi diskriminacije žena, pa ženski pokreti, pa ženske kuće, pa ženski telefoni... Bolje je i babu strpati u množinu. Barem gramatička ravnopravnost. (Doduše, na »hrvatskim prostorima« znala sam jednu SF babu, koja je po riječima vlastita unuka plivala bolje od europskih i/ili svjetskih rekordera, igrala tenis kao Agassi i sestre Williams zajedno, letjela na skijama dok Japanci još uopće nisu znali što je to snijeg i sl. No ni takva svestrana »championbaba« nije uspjela prodrijeti u narodnu poslovicu, koliko god je njezin »sportivo unuk« ni krivu ni dužnu reklamirao gdje god je stigao.) Četvrto: koga će nam vraga (a to već nije bez vraga) ti turcizmi kad mi imamo dosta svojih izvornih hrvatskih baba? No treba malo mućnuti glavom i upitati se kakva bi to, recimo, bila pravda koju bi dijelile babe (baba) i stričevi. U patrijarhalnom društvu, u kojem su nastajale poslovice, teško je zamisliti da bi na istoj razini stajali stričevi — dakle muškarci — i svekolike babe (zajedničkim imenom često nazivane ženskinje, ženskadija). Zato izraz ni po babi/babama ni po stričevima nema nikakva smisla, a i krivotvori narodnu mudrost, koja se nikada ne bi srozala na ovakvu besmislicu. Poslovica zapravo glasi: ni po bábu ni po stričevima. Iznevjerena je riječ babo, pa onda i cijeli smisao. U perzijskom jeziku baba je označavala dobra, poštena i pobožna starca. Može se pisati i ispred i iza imena, npr. Ali-baba (sada već s bezbrojnim hajducima) ili baba-Ahmet. I u turskom, odakle je riječ došla u hrvatski, osnovno joj je značenje otac (a mogla je značiti i djed). Oblik bábo je hipokoristik, tata. Izgovara se s dugouzlaznim naglaskom. Javlja se i u likovima babaja, babuka, babajko, a babovina je imanje naslijeđeno od oca, očevina. Od babo potječu prezimena Babić i Babović, a od babaja Babajić (naravno i Babaja). Spomenuta poslovica — s vraćenim smislom — rabi se kad se želi naglasiti da će se što napraviti pošteno, pravedno, objektivno, bez protekcije, a neće se pokleknuti ni pred bábom (kao glavom obitelji) ni pred stričevima (tj. njegovom braćom). Žene su — sasvim očekivano — bile isključene iz toga dijeljenja pravde. No naš vrli novi oratorsko-politički soj — potpuno zbunjen pred nekim tko bi postupao pošteno i pravedno — radije se priklonio babama. Valjda i opet po jednoj narodnoj: svoj svome.