Nesputani lažnom ozbiljnošću

Nesputani lažnom ozbiljnošću

Za ove umjetnike nema straha i njihovom ćemo budućem razvoju i idejama koje će tek doći posvećivati mnogo pozornosti, s nadom da njihovi dječji/dječački svjetovi budu i dalje egzistirali na plemenit i pozitivan način

Pojava s kojom se u našem suvremenom slikarstvu već neko vrijeme susrećemo bila je do sada registrirana da postoji, ali je ostajala na margini jer se javljala periodično, u fragmentima ili u izdvojenim opusima češće kao zgodan štos nego kao sustavno njegovana poetika slikanja i cjelovito dorađen stilsko-morfološki kompleks. Riječ je, naime, o tzv. dječjem crtežu (ili poetici dječjeg crteža) kao definitivnom izboru oblikovanja i prenošenja umjetničkog svjetonazora u frekventnosti koja nas obvezuje da se malo temeljitije pozabavimo tom pojavom.

Zašto uopće odrasli bježe natrag u dječji svijet / dječje svjetove? Ili, još specifičnije: zašto jača tendencija bježanja u dječji / dječački svijet nekih mlađih muških slikara? Moguće je da bi me oni odmah ispravili kako nikada nisu morali bježati natrag u dječji svijet, jer su tamo oduvijek bili i zauvijek jesu. Ali zašto? (Potrebno je odmah na početku istaknuti kako nije riječ o infantilizmu i ne bih nikako koristila sintagmu infantilnog crteža, jer on već u startu ima negativnu konotaciju te, uostalom, vrijeđa dječju psihu i maštu.) Je li se na taj način lakše nositi sa svijetom odraslih i funkcionirati u njemu? Ili njihova poruka ima zato veću šansu da prodre među odrasle i da bude osluškivana s većom pozornošću? Možda djecu slušamo s većom odgovornošću (i većim osjećajem krivnje ako ih ne čujemo) nego odrasle?

Mali dječaci

Moguće je da su to Saša Šekoranja (1973) i Svjetlan Junaković (1961) oduvijek znali. Jesu li oni samo iskreniji, noseći se slobodnije i neopterećenije s dječakom u sebi — njih dvojica neskriveno i nedvojbeno ostavljaju na površini činjenicu po kojoj odrasli muškarci ostaju zauvijek u sebi dječaci koji se u životu / sa životom igraju — lakše progovarajući o onome što ih tišti (formalno) dječjim jezikom u slici i crtežu? Ili je zaista stvarnost nekim pojedincima tako nepodnošljivo teška pa je dječjim jezikom lakše (i uvjerljivije) progovarati o osjetljivim psihoemotivnim stanjima, pomacima i pojavama koje nas smetaju u našoj okolini, odnosno, koje prepoznajemo kao patologiju društva? Da se na taj način lakše dopire do odraslih, to je sigurno. Međutim, da je njihov izričaj reakcija na tzv. ozbiljne teme, pretenciozno slikarstvo, osobnu (privatnu) i umjetničku (javnu) odgovornost i angažiranost, terete i zadatke koje im okolina (društvo) nameće — nije upitno. Kako nije sve uvijek savršeno i idealno (ni crno/bijelo), jasno je da će nekima proći kroz glavu sumnja kako su ti umjetnici jednostavno otkrili formulu lakšeg obraćanja promatračima i konzumentima (kupcima) svojih slika i crteža, vješto zlorabeći tu spoznaju u komercijalne svrhe. E, imamo unutar poetike dječjeg crteža i takvih umjetnika na lageru, ali tu nikako nećemo ubrojiti Šekoranju i Junakovića! Jedan od prvih i najdarovitijih slikara mlađe generacije, koji je svojedobno bacio na koljena likovnu javnost svježinom i inventivnošću svojih radova bio je Nj. V. Bane Milenković. On je svoj dječji crtež u jednom razdoblju doveo do sjajnog, živog zaštitnog znaka, da bi zatim taj morfološko-poetski standard pretvorio u solidnu komercijalnu formulu za recipijente kojima je to slatko, zgodničko i perceptivno potpuno nezahtjevno, neopterećujuće slikarstvo dječjih zalaza sunca, dječjih pejzaža i veselih kućica s dimom iz dimnjaka.

Pogodak dubinom

Dakle, pojava je prilično slojevita, ali postoji nekoliko temeljih klasifikacija i razlika: Šekoranja svjedoči o ozbiljnoj namjeri prikazivanja stvari dječjim crtežom ne bi li teške, morbidne motive koje još u širem društvu smatramo tabuima na taj način malo utišao, ali istodobno i nagnao ljude da se s njima suoče. Saša je na prvi pogled neozbiljan, veseo i zabavan, ali njegove slike pogađaju dubinom i porukom kada se najmanje nadate preokretu. Svjetlan Junaković nudi naglašeniji društveno-psihološki komentar s elementima ironije, groteske i ludičke improvizacije života, ali uvijek ostaje na sunčanoj strani ulice, za razliku od Saše. Tamo gdje Junaković groteskno umire od smijeha, Šekoranja bi od boli najradije zaplakao. Saša stvarnost čini još ozbiljnijom i težom, iako imamo dojam da nam se svima na nekoj razini svojom morfologijom ruga. Junaković ne ide za tolikom ozbiljnošću i bliže ostaje dobroj igri, ironičnoj dosjetki, iako upravo Junaković na prvi pogled djeluje ozbiljnije u likovnoj prezentaciji motiva od Šekoranje. Junakovića možda neke dimenzije koje postoje u Šekoranje u ovome trenutku ne zanimaju — umjetnik je inače svjetski priznat i proslavljen ilustrator knjiga za djecu — što mu ne umanjuje uvjerljivost i inventivnost, naprotiv, ali ipak u Saše Šekoranje nepobitno postoje najveće, najizoštrenije i najsuptilnije antene za registriranje svih pomaka iz okoline, dok Junaković ostaje na društvenoj parodiji i komentaru.

Poetični sanjači

Paralelna interpretacija dvojice umjetnika može nekima djelovati kao pokušaj integracije ekstremnih ili disparatnih primjera, ali korijen je (posebno kod crtežâ!) isti. Obojica su poetični sanjači i nije slučajno što njihovi likovi lebde u irealnom prostoru koji ničime nije zadan ili određen. Ili, kako je rekla Gordana Slabinac: muškarci padaju s neba, a žene se rađaju iz zemlje. To je i u ove dvojice vrlo osjetno, s time da Saša razumije sva četiri elementa, dok Junaković osjeća tipično muški zrak i vatru. Na prvi pogled njihovi svjetovi mogu djelovati kaotično i neartikulirano poput crteža male djece (prividno nesnalaženje unutar kadra, kompozicija im ponekad hotimično visi), trodimenzionalnost je kao i u dječjem crtežu vješto izbjegnuta ili ublažena, ali red postoji! Obojica zapravo rade slikane ili crtane priče (pričaju priču unutar crteža ili slike): Junaković pojašnjava u svojim monumentalnim crtežima lik velikog vođe s političkom parodijom (tu pripada i sjajni crtež-kolaž Stani Supermen ili nemam ja vremena za zajebanciju), ciklus Mala škola letenja sadrži također od crteža do crteža mnogo metafora, cirkuski intonirani Krotitelj divljih zvijeri najbliži je dječjim ilustracijama... Šekoranja nastavlja razlagati metaforičnu priču s porukom o »dječaku koji je gradio brodove, spavao je s njima, imao najuzbudljivije snove, učio ih ploviti, dizao ih je visoko, visoko da ne potonu, ali za njegov brod nije bilo dobre vode« i već proslavljen ciklus o »grobovima sjebanih djevojčica, koje su u životu odgojili tako da su im usadili nerealna očekivanja pa nisu znale da je najveća sreća živjeti u sadašnjosti i uživati u malim stvarima pa su pogrešno tražile pa su se sje...«. Obojica komentiraju i objašnjavaju svoje radove rečenicama, riječima, uputama, strelicama, ispisuju naslove, itd. i mi uživamo biti vođeni (i uvođeni) u njihove svjetove. Iskreno, malo nam je bliži Šekoranjin svjetonazor s ljubavlju za ekscentrično, morbidno i pretjerano, čime zapravo Saša namjerno šokira ljude i zatim pažljivo ispod krinke cerekanja promatra njihove farizejske reakcije. To je veliki talent koji slika i crta s nevjerojatnom lakoćom, ali je tu zato prisutna i najveća mjera opasnosti od zastranjenja. Saša će svejedno morati pripaziti kako njegova nevjerojatna lakoća izražavanja i mašta ne bi bile pregažene (ili osujećene) zakonom tržišta, usmjeravanjem od strane klijentele pri izboru djela (nesvjesno, u dopadljivost), kao što se i Banetova formula nažalost okamenila. Junaković s druge strane veću snagu izraza i mašte postiže u ilustriranju dječjih knjiga, koje su pravi mali umjetnički biseri, i ne možemo se ipak malo oteti dojmu kako su neki izloženi crteži više nadopuna, kopča i idejni produžetak tim ilustracijama, nego što bi mogli biti zreli umjetnikov izraz izvan vremena posvećena osnovnoj zanimaciji.

Lažni životi, lažna očekivanja

Dakle, u ovome trenutku to su još samo skice, naznake za interpretaciju fenomena poetike tzv. dječjeg crteža (koji je u njihovim radovima bez obzira na druge utjecaje dominantan). Za ove umjetnike nema straha i njihovom ćemo budućem razvoju i idejama koje će tek doći posvećivati mnogo pozornosti, s nadom da njihovi dječji/dječački svjetovi budu i dalje egzistirali na plemenit i pozitivan način, poput svijeta Malog Princa. Na taj će način uvijek moći reći, pokazati i izraziti ono što drugi ne mogu, jer neće biti sputani lažnom i neiskrenom ozbiljnošću odraslih, zatočenih lažnim životima s lažnim očekivanjima. Maske će — dopustimo si takvu idealnu projekciju — na njihovim izložbama samo padati, a Junaković i Šekoranja umirat će od smijeha (iako će zapravo duboko u sebi plakati).

Iva Körbler