Neodoljivi Eros

Neodoljivi Eros

Eros u Zagrebu! Treći put

U višedesetljetnoj praksi praćenja što se u glazbi Planeta Zemlja zbiva, mjesto Erosa Ramazzottija zauzima kod mene posebno mjesto. U vrijeme još uvijek intenzivne dominacije glazbe za svakodnevnu uporabu iz SAD-a i Velike Britanije, on je rijetki koji je planetarno uspio biti zvijezdom i štovanim autorom i pjevačem. Možda je banalno, ali uspio je to pjevajući na materinjem, talijanskom jeziku. Engleskim se zna služiti, ali većinu intervjua i sve svoje pjesme izvodi na talijanskom i u tome je iznimno uporan. Praksa je pokazala da je bio u pravu i danas se više i ne mora tako truditi, te bi bilo vjerojatno čudno da se pojavi s pjesmom na engleskom jeziku. To mu, naravno tržišno šteti u SAD-u i Velikoj Britaniji, no on za takvo što ne mari jer svoje pojedine albume prodaje i u sedam milijuna primjeraka. U Europi kao od šale puni dvorane od desetak tisuća ljudi, a prodaje se i u Južnoj Americi, Aziji i Australiji. U zadnjem od nekoliko intervjua koje sam s njim vodio u Bologni krajem travnja, Eros objašnjava svoj uspjeh ali i uspjeh suvremene talijanske pop-glazbe (Laura Pausini, Jovanotti, Lucio Dalla, Zucchero...): »Ne znam točno reći zašto sam uspio. Možda je to zato što se ljudima sviđa Italija, možda zato što zračim pozitivnošću. Što se tiče svijeta, on je taj koji se mijenja. Talijanska glazba je uvijek bila prisutna, baš kao i glazba drugih zemalja. To što je talijanska glazba uspjela u svijetu možda treba pripisati samom jeziku koji je poseban i uhu ugodan. No glazba postoji oduvijek. Sada su se samo otvorile granice. Ali i glave mnogih ljudi koji su do sada slušale samo određenu vrstu glazbe i ništa drugo«.

Erosa sam uvijek dijelom doživljavao kao mladića iz talijanskih neorealističkih filmova. Uostalom, on i jest podrijetlom s rimske periferije, iako se s time samo djelomično slaže. Kao da želi pobjeći od toga: »Kad dođeš u Rim, kao da si ušao u neki Fellinijev ili Pasolinijev film. Cijela Italija je takva, puna likova koji imaju poseban smisao za humor. Rođen sam u Rimu pa sam zato sigurno i ja dio tog svijeta. Ali ja pjevam!«

Koliko god da je tipičan Rimljanin, toliko to i nije, jer je strastveni navijač Juventusa iz Torina. I ako ga želite naljutiti, samo ga pitajte o Juventusu u danu kada njegov tim gubi ili igra neriješeno, kao što je bio slučaj i samnom pred zagrebački koncert. Prekinuo je razgovor na trenutak i onda opet bio ljubazan. Nogomet mu je uz glazbu najveća strast.

Kad je riječ o strasti, Zagreb je poseban grad za Erosa Ramazzottija. Od 1990. gostovao je tri puta. Najlošije je bilo prije šest godina u Velikoj Gorici, a strasno prvi put i prošle nedjelje. Oko 6000 Zagrepčana i gostiju Zagreba strasno je reagiralo na Erosov najnoviji nastup. Izvještači s koncerta uglavnom su naglašavali upravo iznimne reakcije ženskog dijela publike: Eros je eros i erotika rijetke pojave. Na upit o znakovitom imenu, on se ipak ne da zbuniti i ne želi priču o imenu usmjeriti prema neglazbenom dijelu svoje atraktivnosti. »Ime mi je dao otac, a on je po tom pitanju bio malo luckast. Možda je doista mislio da će mu sin biti umjetnik. No ime Eros nije mi umjetničko, nego pravo ime«.

Bilo kako bilo, Ramazzotti pored erosa ima i pregršt prekrasnih pjesama — uronjenih u talijansku tradiciju, ali za vrijeme sadašnje. Kao što je Festival talijanske kancone u Sanremu, a tamo je za Ramazzottija sve i počelo, »kič kojemu je teško odoljeti«, tako je i Erosu i njegovim osjećajima pretočenima u pjesme teško odoljeti.