Nemoćnik u Sarajevu

Prvoga travnja ove godine, koji se nekad zvao prvi april, a na dan malih međuljudskih prijevara, sitnih smicalica i podmetanja, kada prijatelji prijateljima čine razne dobrodušne psine i šale, ansambl Komedije pošao je na put autobusom u Sarajevo sa svojom predstavom Nemoćnik u pameti. Netko od šaljivdžija među glumcima rekao je: Ljudi, jeste li sigurni da putujemo u Sarajevo? Znate li koji je danas dan, danas je prvi aprila? Možda je ovo naše putovanje i gostovanje prvoaprilska šala, i to međudržavna prvoaprilska šala, budući da je Sarajevo u drugoj državi... Šteta što nije, dodao je drugi, bila bi to šega na visokom nivou. Bile bi nas pune novine. Bila bi to vijest dana, kao ono da je čovjek ugrizao psa, a ovako pas neće ni zalajati za nama, nitko neće ni opaziti da gostujemo u Sarajevu, i onako će naša predstava biti dekorativni kulturni privjesak međugradskim razgovorima delegacija Zagreba i Sarajeva, zajedno s Atačevom izložbom, filmom o Menzelu i predstavljanjem Menzelove knjige Pa ne znam.

Bujrum zajebancija

U autobusu je zavladalo veselo raspoloženje. Svi bi radije pristali da je ovo naše putovanje aprilska šala, nego travanjska zbilja. Netko upita: Znate li kako u Sarajevu imenuju balerinu? — Zvrk-hanuma! Primabalerina se zove zvrk-hanuma mašala! Bulevarska komedija Madame Iks Hanuma puta. Djed Mraz je Kijamet-Efendija, policajac pendrek-efendija, a Nemoćnik u pameti — Insan u insanu. Ova pak naša predstava od komedije bila bi bujrum zajebancija!

Nije to ništa, sve te hanume zvrkovi, kijameti, pendrek-efendije i insani, pomislih, prema Belostenčevoj interpretaciji glumca u njegovu Rječniku: »Glumac je onaj koji rečjum, rukami, nogami, zovsem životum norie kažuć smeh čini«. Prema Poljičkom pak statutu glumački je »zanat nečasni i potišćen koga mu roditelj nije činio«.

Naposljetku, uz dva stajanja autobusa, okrepu pićem i kavom i kafom, uz cigaretu (kažem kolegi koji je prije dva mjeseca prestao pušiti: Zašto se mučiš? Vidi mene, pušim i dogurao sam do 74. godine! Nato će drugi kolega: Da nisi pušio, sada bi imao sto godina!) glumci su nakon osam sati vožnje prolazeći kroz tri države bivše države i kroz tri entiteta prvoga travnja koji nije bio prvi april sretno stigli u Sarajevo i smjestili se u hotelu Bosnia.

Sutradan, 2. aprila po bošnjačkom i 2. travnja po hrvatskom kalendaru, šetam gradom s dugogodišnjim prijateljem, liječnikom Mešekom Mutevelićem. On je moj sarajevski Cicerone, koji ima povijest, odnosno historiju Sarajeva u malom prstu, govori mi o Gazi Husrev-begu, valiji (upravitelju) bosanskom, najvećem dobrotvoru i graditelju kojega zovu otac Bosne. Od Sarajeva, provincijske kasabe, napravio je grad i ostavio najvažnije građevine: Begovu džamiju, Gazi Husrev-begov bezistan, Kuršumliju medresu (najstariju visoku školu), sahat-kulu, biblioteku, imaret (kuhinju, pekaru, kuću za goste, ljude sa strane), Morića han, Tašli han (kameni han), šezdeset radnji na Baščaršiji... ostavio je svoju zakladu (vakuf) — najveći i najbogatiji vakuf na Balkanu. Za svoju džamiju i ne samo za nju doveo je vodu iz udaljene okoline izgradivši vodovod od drvenih korita — prvi gradski vodovod u Bosni. Kaže moj Cicerone sarajevski da je Sarajevo dobilo vodovod sto osamdeset godina prije Beča i dvjestotinjak godina prije Londona. I sve te podvige i mnoge druge ostvario je Husrev-beg od 1521. do 1541. dok je bio valija (upravitelj).

Lunjanje Baščaršijom

Lunjamo moj dragi prijatelj Mešek, moja žena i ja Baščaršijom, osluškujemo ritmizirano kuckanje čekića kujundžija i kasandžija, penjemo se drvenim stubama na gornji kat Morića hana u prostrani hodnik s nizom vrata koja vode u sobe hana (danas bismo rekli u hotelske sobe) za goste namjernike. Ulazimo u dvorište prvoga židovskog hrama u Bosni, koji zovu ćifut-han, zalazimo u bašte i aščinice, kafenišemo, pa uz Miljacku do granatirane Vijećnice sagrađene za Austro-Ugarske potkraj prošlog stoljeća u maurskom stilu, što sada zjapi začađenim golim zidovima kao memento vandalskog zlodjela i zločina Karadžićevih četnika sa okolnih brda. Vraćamo se Baščaršijom, niz Ferhadiju, i evo nas na malom trgu — Trgu oslobođenja, koji nije promijenio ime, jer oslobođenje je oslobođenje, svatko ga može svojatati. Talijani, darovali Trgu oslobođenja i Sarajevu skulpturu Multi kulturalni čovjek (L'uomo multiculturale). Skulptura multikulturalčovjeka propela se na visokom postolju, na vršcima nožnih prstiju, u punoj golotinji, kao Apolon sarajevski. Zagledan u nebeske visine, čvrsto u šakama drži meridijan zemaljske kugle, na obodima meridijana što okružuju gologa multikulturalca nekoliko skulpturica goluba i golubica, na njih i na glavu multikulturalnoga čovjeka zasjeli pravi golubovi i slijeću s njih, ostavljajući na njima svoje grafite.

Svrnem pogled na niz postolja na kojima su upisana imena književnika: Ivo Andrić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Isak Samokovlija, Branko Ćopić, A. B. Šimić, Silvije Kranjčević. Neka imena književnika išarana flomasterom. Na postoljima nema ni jedne glave, kao da su giljotinirane i nekamo odbačene. Ili odšarafljene. Imena bez glave. Multikulturalni književnici obezglavljeni. Pitam svoga Cicerona: Gdje su glave književnika? Kaže: Nisu to jedina obezglavljena postolja, poput Skendera Kulenovića, Ćopića i ostalih, ima ih po drugim parkovima. Mnogi od njih i pet i pol godina nakon Dejtonskoga mira još čame u nekim podrumima, jer oni na vlasti ne mogu se odlučiti, ne mogu se nagoditi kome vratiti glavu na postolje, a kome ne.

S vedrim optimizmom što mi ga je sugerirao onaj goli čovjek s crvenom pišom, L'uomo multiculturale, pomislio sam na Lecov aforizam: »Rušeći spomenike, poštedite postolja. Uvijek mogu nečemu poslužiti.«

Prijatelji stari, gdje ste

Uvečer prije predstave Nemoćnika susrećem prijatelje glumce: Kaću Dorić, Josipa Pejakovića, koji se sedamdesetih godina proslavio monodramom Oj, živote, Dragana Jovičića, redatelja Sulejmana Kupusovića, izljubismo se, dugo se nismo vidjeli, napričasmo se o ratnim i poslijeratnim kazališnim nevoljama. Meni nikako iz glave ne izlaze one obezglavljene glave književnika. Govorim Kupusoviću o svojem doživljaju iz Parka oslobođenja, pitam ga što je to bilo s glavama književnika, jesu li žive, smaknute, negdje sakrivene, pohranjene ili nestale? Kao da sam znao da sam se obratio na pravu adresu, Kupusović mi je ispričao istinu o njihovim poprsjima. Kako je počeo rat i bombardiranje Sarajeva, književna su poprsja bila ugrožena, Meša Selimović bio je pogođen metkom, a i neki su ekstremisti ugrozili poprsja, netko se bio iskenjao pred Veselinom Maslešom. Da bi sačuvali glave književnika, kulturnjaci, glumci i on, Kupusović, svima su odšarafili glave ne praveći među njima etničke podjele i pohranili ih u podrumu Narodnog pozorišta. Kaže da je svojedobno polemizirao s nekim ljudima iz vlasti tražeći da se sva poprsja vrate u multietničkom i multikulturalnom punom sastavu u isti park, ne pristajući ni na koje preseljenje u drugi prostor. U protivnom, predložio je da se park nazove Parkom giljotiniranih književnika. Poprsja su pohranjena na stubama u podrumske prostorije. Čistačica pazi na njih, briše prašinu i paučinu s njihovih glava. Odveo me dolje, na dvije razine stisnule se uza zid glave: Kranjčevića, Andrića, Selimovića (s ranom od metka), Ćopića, Šimića, Dizdara, Kulenovića, Samokovlije. Bilo je tu i drugih glava, čija lica nisam prepoznao. Iz zvučnika grmio je glas inspicijenta: Sada je točno 19 sati i 30 minuta. Pola sata do početka predstave Nemoćnik u pameti.