Lažni prostor slobode

Matica hrvatska 1971-2001.

Opisujući, u prošlom »Vijencu«, sastanak Upravnog odbora Matice hrvatske na kojem je, 16. travnja davne 1971, jednoglasno prihvaćena Izjava kojom se Matica odriče Novosadskog dogovora o jeziku, prikazao sam te trenutke onako kako su ostali u mome sjećanju. Iako su svi nazočni članovi Odbora glasovali za, sjećam se da na svim licima nije bilo istoga entuzijazma. Većina je, ipak, izražavala zadovoljstvo, neki čak i ushićenost. Među posljednje mogu ubrojiti i sebe, pa svakako i Tuđmana i Đ odana. Sve sam to odmah bio zamijetio, ali jednako brzo nastojao sam sve i zanemariti. Zašto kvariti izuzetnost trenutka suvišnim opservacijama!? Stariji, opterećeni iskustvom, najčešće se ponašaju kao Buridanov magarac: svi argumenti za i svi protiv neke odluke podjednako su snažni pa to čovjeka imobilizira, umire od gladi, iako mu je hrana nadohvat ruke! Da, trenutak je zaista valjalo zaštititi od pogubna, imobilizirajućeg utjecaja iskustva... Uostalom, naša buduća iskustva nije moguće ugraditi u naše sadašnje planove te zbog toga nitko nema pravo »umišljati da može predvidjeti posljedice svojih postupaka« (Popper). Najbolje je, dakle — vjerojatno sam mislio tada — i ne razmišljati o tome što će donijeti budući dani...

S druge strane, kada se čovjek, trideset godina poslije, nađe u pokušaju opisivanja tih događaja, otkriva da je možda uzaludno svako nastojanje objektivnog prikaza. Naša slika prošlosti kao da je nepopravljivo zamućena našim kasnijim iskustvima. Čak i kakva autentična kronika ne bi bila uvijek i za sve pouzdan izvor. Antonio Pigafetta, primjerice, pedantan kroničar Magellanova putovanja oko svijeta, »prespavao je — kaže Zweig — najvažnije duševne napetosti između Magellana i njegovih kapetana«. Suvremenici, naime, najčešće ne znaju što se oko njih stvarno zbiva, jer »čitaju roman u nastavcima, preskačući pojedine nastavke«, kako je netko lijepo formulirao... Zato držim ispravnim mišljenje da se povjesničar nalazi pred istim teškoćama pred kojima i — prorok!

Na gornja razmišljanja naveo me, dakle, vlastiti pokušaj rekonstrukcije načina kojim je Izjava od 16. travnja '71. dočekana u javnosti. U današnje vrijeme, nakon takva bombastičnog događaja, sve bi novine već sutradan bile pune najrazličitijih reakcija. Iako sam sve to proživio, ipak, listajući danas te stare zapise, iznenadila me šutnja kojom su tadašnji državni mediji popratili događaj. Mislili bismo da će u zemlji svemoći jedne, komunističke partije, biti odmah zauzeto jasno stajalište protiv takva »antijugoslavenskog« i »kontrarevolucionarnog« ispada usmjerena »na razbijanje bratstva i jedinstva«, da se poslužim tada omiljenim frazama! Doduše, može se pomisliti da su mediji, pa i partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj, već davno bili zahvaćeni duhom probuđenoga nacionalizma! Ali što je s Beogradom? Beogradska »Politika« tek u broju od 23. travnja — nakon sedam dana! — objavljuje Matičinu Izjavu. Neugledan tekst, u dnu stranice, završava navodnicima, a i počinje s njima, ako ne računamo one dvije-tri uvodne rečenice. Dakle, samo u cijelosti citirana Izjava pod benignim naslovom Izjava Matice hrvatske o odricanju od Novosadskog dogovora... Beogradski tjednik »NIN« u broju od 2. svibnja, tek daje naslutiti da se u Zagrebu u tom smislu nešto dogodilo. U rubrici Ljudi i vijesti list citira profesora Jonkea: »Razlike između srpskog i hrvatskog jezika su tolike da se ne može govoriti o jedinstvenome jeziku«. Bez ikakva komentara... Danas nam se čini gotovo nevjerojatnim da je tjednik NIN mogao bez komentara otrpjeti takvu heretičku izjavu! Smijemo li pretpostaviti da svi skupa i nisu bili tako zločesti? Ne bih rekao. Prije bih se priklonio tezi, u skladu s prethodnim razmišljanjem, da smo s vremenom i nehotice izgubili pokoji važan kamenčić mozaika prošlosti. Mislim da je nesloboda u to vrijeme sezala do svakoga, pa i do vladajućih! Ma što da se dogodilo, ni oni nisu mogli odmah reagirati, jer nikada nije bilo potpuno jasno što je dobro, a što zlo. Tako se stvarao lažan prostor slobode u koji su naivci i idealisti svih razina i vrsta, s vremena na vrijeme, u valovima utrčavali. A mediji su takve događaje uglavnom ignorirali, jer nisu znali, niti su smjeli znati, kako reagirati. Takvo bi stanje potrajalo neko vrijeme, a onda bi, inicijativom nekog odgovornog iz najviših struktura Partije, započela — lavina. A lavina kao lavina — neselektivno i nerazumno zatrpava sve što joj se nađe na putu... Godine 1971. taj moment lavine čekat ćemo do prosinca iste godine. Sve, dakle, dok se nije dogodio, slom tadašnjega hrvatskog političkog vodstva sa Savkom i Mikom na čelu, nitko nije očekivao! Nije li naš uvid u stvarnost bio sličan uvidu nesretnoga francuskog kralja Luja XVI, koji je 14. srpnja 1789, na dan, dakle, kada je u Parizu započela Revolucija, u svoj pedantno pisani dnevnik zapisao: »Ništa«. Toga je dana, naime, bio u lovu i nije mu se posrećilo...