Lanac američkih hotela u splitskoj luci?

Lanac američkih hotela u splitskoj luci?

Dioklecijanova palača i danas posve umrtvljen dio luke pred njom ne smiju biti tretirani kao predvorje hotelima, bili oni i najviše kategorije; stanovanje i rad u Palači moraju biti rehabilitirani zbog same povijesne jezgre i samog grada, a tek onda radi turističke ponude.

Za slučaj da bi netko htio ispuniti predizborna obećanja, a vodeće splitske stranke gradu obećavaju lanac američkih hotela u gradskoj luci, dobro je znati i konzervatorska stajališta o dilemama koje izviru iza primamljiva prijedloga. Prvo: budući da Program splitske gradske luke mora slijediti stručnu i zakonsku proceduru, on može biti valjan jedino ako je deduciran iz GUP-a. Drugo: budući da se gradska luka u protekla dva milenija profilirala u spektru različitih namjena, po čemu je apsolutno najočuvanija povijesna luka na Mediteranu, bilo bi posve neprimjereno da njezin čitav istočni ili pak zapadni dio bude u budućnosti programiran isključivo za jednu namjenu, pa bila to i visokoprofitabilna turistička industrija.

U potrazi za vaporettom

Valja imati na umu da je luka danas tako očuvana jer je urbanističko planiranje u posljednjih stotinjak godina sustavno izmještalo sve ono što je moglo remetiti njezinu idiličnu sliku: svaki četvorni metar splitske luke opterećen je hipotekom posve devastirana, a ne manje vrijedna okoliša na sjevernom obodu poluotoka, na ušću Jadra, u Kaštelanskom zaljevu... U tako visokokvalitetnom prostoru kakav je splitski poluotok imperativno se nameće rehabilitacija negativnih područja poput čitave sjeverne strane grada, od Poljuda do Solina koja ne smije biti dodatno opterećena ishitrenim urbanističkim planiranjem.

Cio taj proces izmještanja pauperske industrije u pozadinu grada, ali u prostor apsolutne kulturnopovijesne i krajobrazne vrijednosti, omogućio je gradu da u luci stvori — ma koliko to oblikovanje bilo nesavršeno — vjerojatno najreprezentativniji terminal putničkog prometa na Mediteranu. Njega bi po našem uvjerenju trebalo domisliti i radi povijesne jezgre i cijeloga grada, kojima takav promet mora ostati temeljni urbanistički atribut, i radi tranzitnog prometa prema splitskom arhipelagu koji će u budućnosti zacijelo biti razumnije korišten i mnogo bolje povezan s kopnom. Parafrazirajući Mumforda: naši prometni stručnjaci desetljećima slijede zaglupljujući aksiom po kojemu bi rješenje svih muka i izoliranosti juga Hrvatske bilo u izgradnji autoceste (do Zagreba, sada i do Soluna i do Trsta), dok se efikasna prometna mreža može graditi samo »na najvećem mogućem broju alternativnih načina transporta, uz razne brzine i razne prijevozne kapacitete, za razne funkcije i potrebe«. Kada jednom netko sazrije do revolucionarne misli da se običnim vaporettom (kakvim je San Marco svakih deset minuta povezan s Lidom, Muranom i Torcellom) mogu povezati Stobreč, Žnjan, Kaštela i Trogir sa splitskom rivom, odnosno da se do njih ne mora putovati isključivo automobilom, funkcija luke postat će jasnija.

Hotelski udar

Budući da na splitskom poluotoku i na njegovu rubu već postoji niz hotelskih sklopova, mahom u posve zapuštenu stanju, ali na idealnim pozicijama i sa znatnim kapacitetima (od Lava, Duilova, Splita, Mosora, Centrala, Slavije, Srebrnih vrata, Salonae, Bellevuea, Ambasadora, Marjana...), trebalo bi ponajprije težiti njihovoj rehabilitaciji, a tek onda gradnji novih hotela. Dioklecijanova palača i danas posve umrtvljen dio luke pred njom ne smiju biti tretirani kao predvorje hotelima, bili oni i najviše kategorije; stanovanje i rad u Palači moraju biti rehabilitirani zbog same povijesne jezgre i samog grada, a tek onda radi turističke ponude. Hotelska ponuda (u čemu bi trebalo u odredenoj mjeri aktivirati i prostore unutar Dioklecijanove palače) trebala bi biti disperznog, a nikako ne koncentriranog tipa. GUP-u bi svakako trebala prethoditi socijalna studija koja bi pokazala kakve bi sve konsekvencije mogao proizvesti tako masivni i tako koncentrirani hotelski udar kakav je zamišljen AFCO-vim prijedlogom.

U užem arhitektonskom smislu valja imati na umu da su odnosi volumena povijesne jezgre i ostatka grada posljednjih nekoliko desetljeća temeljito poremećeni, pa bi u urbanističkom oblikovanju prostora današnjeg željezničkog kolodvora trebalo voditi računa o novim gabaritima u odnosu na cjelinu grada i u odnosu luke i uvale Bačvice, koji bi trebao biti senzibilno domišljen.

Zagreb — Split — Zagreb

GUP će morati ozbiljno odgovoriti na imperativno pitanje kako rasteretiti povijesnu jezgru s Dioklecijanovom palačom u središtu od sadržaja i prometa koji se mogu ravnomjerno rasporediti po čitavom poluotoku, i naći mjere da se, primjerice, novom hipertrofiranom koncentracijom hotelskih sadržaja (riječ je o udaru desetak tisuća ljudi, sa svom pratećom infrastrukturom, automobilima... — smatra se da bi to moglo biti čak 3 x 7.000 ljudi) dodatno ne optereti njezin ionako fragilni sistem. Razumna politika gradske uprave trebala bi u budućnosti biti usredotočena na ohrabrivanje svakovrsne radne djelatnosti u širem zaleđu Splita, u rehabilitaciji čitavog regiona kojeg je socrealističko planiranje učinilo vacuumom. Čini se istinitim jedno: kako se danas Zagreb ponaša prema Hrvatskoj, tako se Split ponašao i ponaša prema Dalmaciji.

Konačno, čitav sinus gradske luke nalazi se pod određenim režimom konzervatorske zaštite, pa će o ovim razmišljanjima trebati voditi računa — a riječ je samo o natuknicama za ozbiljnije sudjelovanje konzervatora u raspravi o AFCO-programu, koji je dobio punu potporu gradske uprave i, začuđujuće, ali ne i iznenađujuće, velikog broja splitskih intelektualaca opravdano nezadovoljnih sadašnjim stanjem cijeloga tog prostora.

Joško Belamarić

P. S. U razmišljanju o AFCO-vu programu, razvijenom na skali od petsto milijuna dolara, neprestance mi se kao mjera vjerodostojnosti stvarnih namjera Gradskog poglavarstva nameće usporedba s nemogućnošću da i nakon pune dvije godine naših upornih nastojanja razriješimo zaista trivijalan problem dvaju prostora od po dvadeset četvornih metara čijom bismo zamjenom najvažniju baroknu palaču, ne samo u Splitu nego i u Dalmaciji, preoblikovali u jedinstven restauratorski centar na financiranju jedne hiperaktivne njemačke fundacije, s internacionalnom knjižarom za povijest umjetnosti i arheologiju u njenom prizemlju — umjesto današnje kladionice i prodaje donjega rublja!