Kome treba (samo) zagrebački Marco Polo?

Tri predstave opere Marco Polo u zagrebačkome HNK mogle bi biti početak novog razdoblja domaće operne (re)produkcije

Sveukupno tri predstave opere Marco Polo kineskoga skladatelja Tan Duna na pozornici HNK-a u Zagrebu (20, 23. i 24. travnja) izazvale su opću pozornost. Ne samo da su pohvale Tan Dunovoj partituri bile gotovo unisone, nego se u svim komentarima isticala vrhunska produkcija naših solista i cijeloga ansambla, kao rijetko kada ovacije je požnjeo i orkestar HNK-a (dirigent Igor Kuljerić), dok je režija Krešimira Dolenčića ocijenjena kao prvorazredno postignuće. Ne samo na stranicama za kulturu naših dnevnih listova, nego i na šarenim stranicama naših žutih tiskovina Marco Polo postao je događajem kakav HNK već dugo ne pamti. Dakako da je nestručni žuti tisak pisao više o sakou ministra kulture i o toaleti nekih dama nazočnih na premijeri, ali za samu produkciju Marca Pola i takvi bi napisi trebali biti dobra vijest!

Moram, međutim, priznati da sam bio pomalo razočaran medijskom pozornošću koja je prethodila otvorenju Biennala i zagrebačkoj premijeri kineske opere. Upravo su mediji, biennalski press i marketing HNK-a mogli pripomoći da doživljaj zagrebačkoga Marca Pola bude potpuniji. Izostale su popratne informacije o (Korčulaninu?) Marku Polu i o njegovom putopisu Knjiga svjetskih čuda (Milijun), koji je poslužio kao temelj za simbolistički koncipiran libreto, u inače izvrsno uređenoj programskoj knjižici ovogodišnjega Biennala izostala je informacija o samome libretistu Paulu Griffthisu (muzikološkom autoritetu za glazbu 20. st.), svakako se dalo više unaprijed reći o Tan Dunovom doživljaju glazbe svijeta i uopće o tom recentnom nastojanju skladateljskog spajanja najrazličitijih glazbenih tradicija i estetika... Publika je, međutim, Marca Pola gromoglasno prihvatila i to je činjenica nad kojom se valja zamisliti.

Jer prihvaćanje komplicirane Tan Dunove glazbe ne pripada samo protokolarnoj publici s otvorenja, to bezrezervno prihvaćanje još se bolje osjetilo na ponovljenim i interpretativno opuštenim reprizama. Valja reći da su svi pjevači prije premijere prošli kroz kratki kurs tandunovskog pjevanja, osobitog glisanda koji podrazumijeva pjevanje u velikom opsegu, različitih registara i postave tona, a rezultatom je bio fasciniran i sam nositelj glavne uloge Thomas Young, nedvojbeno jedan od motora svih izvedbi. I kretanje na sceni, nerijetko nalik baletnome, podrazumijevalo je posebnu koncentraciju: istaknuo bih sugestivnu Renatu Pokupić, koja se sve više potvrđuje kao naša najperspeksitvija mlada pjevačica.

A poseban bi osvrt zaslužila Dolenčićeva režija, koja upravo kongenijalno komentira slojevitost Tan Dunove glazbe. Fascinantne scenske slike složeni su kontrapunkt Tan Dunovoj polifoniji. Naprosto se vidi da Dolenčić do u detalje poznaje partituru, a takvim velikim glazbenim znanjem mogu se pohvaliti samo najrjeđi operni redatelji.

Produkcija Marca Pola baca u vodu mnoge predrasude, primjerice da ansambl zagrebačkog HNK-a nije u stanju izvoditi složene moderne glazbene partiture, da domaća publika najviše voli Aidu i Zrinjskog i da ništa izvan tog željeznog repertoara našem općinstvu nije zanimljivo, da naši pjevači niti ne mogu pjevati doli Traviatu, a i to jedva...

Pokazalo se — i publika je to znala prepoznati — da itekako posjedujemo mlađe umjetničke snage, da u vrlo teškom zadatku naši umjetnici mogu uživati i da užitak kreacije znaju prenijeti na pozornici, pokazalo se, riječju, da će Tan Dunov Marco Polo ostati zapamćen prije svega kao opera domaćih pjevača. Tako je Marco Polo postao trenutno najboljom domaćom opernom produkcijom, a to je pak činjenica koja nipošto ne bi trebala ostati registrirana samo na stranicama našega tiska. S operom Marco Polo zagrebački bi HNK mogao krenuti u osvajanje najprestižnijih opernih pozornica. Tan Dunova opera doživjela je tek nekoliko svjetskih uprizorenja, a tako dugo dok u leđa novom oskarovcu pušu povoljni vjetrovi, naši bi menadžeri trebali pokazati da smo sredina koja umije ne samo proizvesti jedan kulturni proizvod, nego ga umije i plasirati na međunarodnoj sceni.

Umjetnici su napravili svoje. Publika ih je nagradila. Ostaje samo pitanje: hoće li zagrebački Marco Polo ostati samo sjećanjem na još jednu propuštenu šansu, ili možda ipak početak proboja zagrebačkog opernog ansambla na međunarodnu scenu.

Ennio Stipčević